Nedjeljom čitajte kolumnu Tipkovnicom razlivene misli naše kolumnistice Andree Tintor koju pratite i na blogu Razlivena Tinta, kao i na Facebooku i Instagramu.
Sjedim već nekoliko dana za laptopom tražeći neke pjesme koje nisam preslušala da mi uši od njih krvare. Baš tih posljednjih nekoliko dana rješavajući se obaveza koje mi daljnji ishod života znače razmišljala sam o ljudskom instinktu i gladi. Glad koja nas tjera naprijed prema uspjehu, glad koja nas tjera prema ljubavi, glad koja nas tjera prema autodestrukciji…
Čujem Florence u pozadini At seventeen, I started to starve myself / I thought that love was a kind of emptiness / And at least I understood then the hunger I felt / And I didn’t have to call it loneliness / We all have a hunger, razmišljam kako najveću glad i ovisnost osjećam kad tijelu ponestane šećera, kad ponestane iracionalnih izazova, kad ponestane zabave za mozak da stvaram svoje narativne svjetove. U trenutku kad mi mozak nije zaokupljen, kad ne postoji vizija o sljedećih desetak koraka prema naprijed on propada i utjehu traži u – hrani. Sladoledu. Imam problema sa sladoledom. I pizzom. I Coca-Colom. To su fragmenti svakodnevice kad znam da sam slaba jer nemam volje kuhati nešto zdravije ili određeno emocionalno (ne)zadovoljstvo rješavam hranom. Srećom, brđanski genetski kod mi nije dozvolio da dođem na više od nekoliko kilograma viška koji su mi bili smrtni grijeh, a okolini sam bila „lijepo popunjena“. To što sam se osjećala kao govno, to nikome nije bilo bitno. Bitno je da je oku ugodno – drugom oku.
Pravo svakog čovjeka je da živi s vlastitim tijelom i izgledom, kako želi, kako se osjeća sretnim. Šikaniranje na račun izgleda i subjektivni komentari na račun tog istog tuđeg izgleda dio su svakodnevice koja ne razlikuje dijalog, iskrenost i zajedljive kritike koje ništa ne postižu osim da se sugovornik ponizi.
Kad se pokrene dijalog o izgledu i „normalnoj“ težini uvijek su u fokusu žene, muškarce rijetko tko pita osjećaju li se „ugroženima“ kad im djevojka slini za Beckhamom na naslovnici Men’s Healtha jer kako kaže Joško Jeličić; treba biti muškarčinaaaaa, a ne pičkica (jer su žene i sve metafore vezane uz njih asocijacija na slabiji, drugi spol) koju brine par kilograma viška. Beckham je daleko, ali onaj susjed s drugog kata što neprestano visi u teretani možda izaziva tračak nesigurnosti, tračak preispitivanja da nitko nije pošteđen društvenih normi koje se polako, ali sigurno nameću medijskim kanalima.
A kako su mediji doskočili konstrukciji koja će polako, ali sigurno navesti svaku osobu da preispita je li sve u redu s njom?
Prvo se pojavio, trend sreće. Moraš biti sretan svaki dan, cijeli dan, motiviran, produktivan, najbolja verzija sebe… Zatim kad si sretan (lupi dlanom ti o dlan; ovo tako zvuči kao kolegica kolumnistica imenjakinja mi) poželiš promijeniti nešto na sebi, najbolje bi bilo – sve, čitaj totalna rekonstrukcija čitavog fizičkog izgleda, ako nemaš volje ili novca za sve onda ono što je vidljivo, lice. Ova frizura, ona frizura, novi nos pa čak i pjege Meghan Markle. Gdje su dani kad je cura s kojom sam dijelila osnovnoškolsku klupu trošila novac na kreme protiv tih istih pjegica!?
Što dolazi nakon što te industrija suptilno nagovorila da shvatiš i prihvatiš kako nisi dovoljno dobar!? Dolazi body positive pokret, naravno od strane mršavih instagramuša koje su do jučer fotošopirale fotke, ali sad kad je cura natukla osam kilograma, e sad se njena svijest tretira kao pothvat života vrijedan divljenja i celebova kojim svojim fotošopiranim tijelima reklamiraju proizvode jer industrija je industrija, a novac je novac.
No, kad se na naslovnici Cosmopolitana pojavi Tess Holliday kreće upravo šikaniranje na račun izgleda prema subjektivnim kriterijima osobe koja se našla uvrijeđenom jer njegove i/li njezine oči gledaju osobu koja ima stotinjak kilograma. Povlači se polemiziranje da je pretila, ali ipak lijepa u licu, ima lijepu kosu, tetovaže; da modna industrija ionako želi prodati i privući pažnju, kad su mršavima prodali sve što se prodati moglo; da sve što je pretjerano nije dobro…
View this post on Instagram
Priznajem da mi nikad nije bilo jasno kako su na streljani uvijek osobe koje su, na kraju krajeva, zadovoljne sobom i svojim izgledom, a određenim beauty blogericama rijetko se tko usudi reći da postoji drastična razlika između naglašavanja prirodne ljepote šminkom i prezentiranja da svaka djevojka mora izgledati kao siromašna plastična polusestra Kim Kardashian jer inače nije dovoljno dobra!?
S druge strane, ako debela nedaobog pretila, osoba javno progovori kako ju zaboli debelo dupe za tuđa mišljenja, onda je ta ista osoba lijena, zapuštena, bolesna i nedisciplinirana…
No, i tu su mediji doskočili s idejom da pošto je većina ljudi kronično nezadovoljna nečim, prvenstveno izgledom, ajmo osmisliti reality show koji će spojiti zabavu (za mršave, i mediokritete bez empatije, ispričavam se ako se netko našao uvrijeđenim – sami ste si krivi, kako tvrdite da su i debeli ljudi – sami krivi jer su debeli, a ne znate njihovu priču) i kvazi pomoći tim debelim ljudima kako bi, promovirali fitness kulturu i stavili „točku na i“ da je debljina – bolest, labilnih, nediscipliniranih i lijenih.
Ajmo naziv tog showa povezati s „vagom“ jer svi dobro znamo da je vaga čovjekov najgori neprijatelj, a dokazano – svi natjecatelji su proveli život bježeći glavom bez obzira od te iste vage. Prvenstveno televizijska forma reality showa u imenu govori dovoljno za sebe; drugo to je natjecanje, ponovno utvrđivanje gradiva da nisi dovoljno dobar; treće, tu je lova jer super je motivacija izgubiti nešto, no nešto opipljivije moraš dobiti za uloženi trud, osobno zadovoljstvo je ionako relativan pojam.
Gledam početak nove sezone showa, s pojedenim kokicama u želucu i colom ispred sebe, i nakon desetak minuta kreće gađenje nad takvim televizijskim formama. Idem(o) redom:
Debljina jest problem, pogotovo je problem ako osoba nosi traume iz djetinjstva, adolescencije ili čak odraslog života koji su „trigerirali“ emocionalno prejedanje, stoga postoji polazište da je, rekli bi Istrijani, škifo od toga raditi šou. Naravno da to nije hrvatska izmišljotina jer iz Amerike treba povući sav primitivizam kapitalizma.
Nego, zanima me zašto se ne kreira šou, vođen ovom idejom, da se ljude izliječi od ovisnosti o šećeru od koje boluje svaka druga osoba; zašto se ne kreira šou koji će u fokus staviti alkoholičare i pijance s misijom da im pomogne riješiti se poroka…!?
Sve su to bolesti, anoreksija ekstrem u drugu krajnost, koje treba izliječiti, ali postoji nešto perverzno u debljini i ismijavanju debelih ljudi, koliko god se nešto zapakiralo kao konstruktivno i u najmanju ruku – humanitarno (mi ćemo vama riješiti problem, vi nama osigurati gledanost i prodaju).
Nadalje, uloge koje igraju treneri/voditelji su ekstrem za sebe. Govori Trenerica kako ne voli ljude koji kukaju, a mislim da žena nije ni svjesna da su je kreatori emisije konstruirali da se uklopi u kalup „zajedljive kuje“ jer još jedan rodni stereotip je šlag na torti emisije.
Emisija koja bi trebala slaviti različitost, poticati na dijalog, konstruktivnu edukaciju o fizičkim aktivnostima i zdravoj prehrani, dijalog o osobnim traumama natjecatelja showa zapravo potiče na hod po mentalnom rubu osoba koje su ionako već dovoljno labilne i napaćene da im ne treba čeličenje jer zlostavljanjem, pred malim ekranima, dugoročno ništa nije postignuto.
Osim hoda po mentalnom rubu potiče i po fizičkom, jer gledam te ljude pregorjele na suncu, pošto se emisija snimala ljeti – alo, gdje su kreme za zaštitu od sunca!?
Osobno, ne izaziva mi gađenje vizual ima li netko pedeset ili sto kilograma viška, niti ovo skidanje pred kamerama da natjecatelji budu svjesni sami sebe, ali ono što mi se gadi je ponavljanje čovjeku koji se ogolio do zadnjeg atoma snage da nije dovoljno dobar kako bi se snimile njegove suze, poseban dragulj za televiziju je ako muškarci plaču.
Rad na zdravom životu i navikama je jedno, ovo je „nagradna“ igra s ljudima pred kamerama koji imaju ozbiljnih problema, koji nemaju veze s debljinom, ona je tek negdje pri kraju „problema“. Igra koja potvrđuje moderne hipoteze da je život pomicanje granica, test – za što točno, Olimpijske igre u raju ili paklu, ovisno po zaslugama!?
Ovo što se prikazuje na komercijalnim televizijama u globalu je nasilje, prvo nad osobama koje nažalost jedini izlaz vide da će preko publike dobiti traženu podršku, drugo nad ostalim debelim/pretilim osobama koje si također ne mogu pomoći same, a boje se potražiti stručnu pomoć zbog osude, treće je nasilje nad mnom i drugim gledateljima jer gledamo patnju tih ljudi i nadamo se da će na kraju doista biti zadovoljni sobom kad medijska tortura prođe…
Postoje dva smjera u kojem publika može djelovati; da se kroz ovakve emisije nauči osobnoj empatiji i pomogne razumjeti debele ljude oko sebe i da se pokrene zdravi dijalog o povezivanju pojmova ljepota i zdravlje.
Pojmovi ljepota i zdravlje često su konotativno povezani jedno s drugim (u prilog tome govori i istoimeni časopis). Svakome pojmovi ‘lijepo’ i ‘ružno’ i/li ‘bolesno’ označava nešto drugo, što je u sto posto slučajeva – subjektivno. I onda se to nečije subjektivno, tko je na malo višim pozicijama moći, forsira da bude kolektivno mjerilo ljepote. To je jednostavno motiv i modus operandi industrija koje su nešto proizvele i to isto moraju nekako prodati (usporedno s tim, bombe se bacaju samo da bi se industrija oružja održala, ovo je u suštini jednako tome).
Primjer dobre prakse, po meni, je Rihannina Fenty kolekcija dekorativne kozmetike i donjeg rublja jer je uključila marginalizirane skupine žena; crnkinje, Azijatkinje porculanskog tena i trudnice u promjenu diskursa kad se govori o ženskoj ljepoti, e onda su se i drugi sjetili da postoji više od pet nijansi kože i nekoliko generaliziranih konfekcijskih brojeva.
View this post on Instagram
Nažalost, većina časopisa i televizijskih formata odlaze u ekstreme, nema prosječnog čovjeka. Tako prije sirovih strasti života na vagi na dnevnicima u raznim anketama vidimo prikazane ispodprosječno obrazovane građane na kojima, ponovno, nažalost Hrvatska (ne) ostaje jer je to odraz društvenog stanja kakvo mediji forsiraju. Također, nacionalne manjine poput Roma ili Srba su gotovo uvijek u negativnom kontekstu jer ih je potrebno još više marginalizirati, prikazati divljacima, žena je većinom sama kriva ako ju partner premlati… Ekstremi igraju na najprimitivnije emocije najranjivijih skupina društva dok su kamere uključene, no što kad se ugase? Što kad šou završi?
Mnogi će naivno reći da su svi natjecatelji moralni pobjednici jer su se suočili sa sobom i milijunskim, potencijalno, osuđujućim auditorijem. Proglašeni pobjednici koji su se uklopili u društvenu normu poželjnog razvlačit će po medijima još nekoliko mjeseci kako bi drugima, onima koji su i dalje pretili, pokazali da se može – smršaviti, promijeniti život, pronaći partnericu… A ostali?
Neka jedu kolače.
