„Kobe je poginuo“, rekao je.
„Mooolim? To je neka šala!?“, odgovorila sam odbijajući vjerovati da je smrt slavnog sportaša istina. Upravo sam završila s yogom i nemam namjeru narušiti zen.
Iz minute u minutu portali i društvene mreže punile su se breaking newsom koje je hrvatsko rukometno srebro bacilo u drugi plan, no pun intended. Rukometaši nisu osvojili zlato, a masa je bila gladna senzacije koja im se plasirala u obliku tragedije u roku od par sati.
Kult slavnih je opijum za mase, a masu uveseljava praćenje života slavnih. Osim generalne vijesti o smrti Kobea Bryanta mediji su počeli izvlačiti svaki dio njegove biografije od sportskih postignuća pa do sažimanja njegovog braka u nekoliko rečenica o braku, potencijalnom razvodu, optužbi za silovanje, kćerima…
Taj nedostižni svijet celebrityja zabavlja mnoge pa se često nađemo u žustrim diskusijama poput prošlotjedne zašto nam treba suvremena bajka Brada i Jennifer, što je Irina razmišljala dok je Bradley na pozornici pipkao Lady Gagu pred milijunskim auditorijem, tko se na sceni skriva iza perika, a tko iza prikrivene seksualnosti?
Prema riječima autorice knjige Cult of Celebrity, Cooper Lawrence, poznati i slavni imaju ono što obični smrtnici nemaju, a to je karizma ili metaforički rečeno – zvjezdana prašina. Taj x faktor je medijska prisutnost. Nekad su dominirali časopisi i televizija, a danas su društvene mreže kanal preko kojih najbrže dobivamo informaciju o tome tko je što doručkovao. Koliko je to zapravo strašno shvatila sam kada sam ugledala Zaca Efrona u filmu, a sljedeća misao je bila: Idem bacit oko na Instagram da vidim što radi!?
Što praćenje života poznatih i slavnih zapravo govori o nama i našim vrijednostima? Jesmo li gladni zabave koja nam u vlastitom životu kronično nedostaje? Tješimo li se da na kraju dana i bogati plaču? Ili smo se jednostavno odgojili da u nešto moramo vjerovati – bio to religijski bog ili onaj kreiran od strane medija?
Razvojem medija kult slavnih, kojemu su pripadali carevi, diktatori, političari i dr., pretvorio se u kulturu celebritizacije koja je uz dokoličarsku postala obilježje za površnost i trivijalnost.
Prema autoricama poput Cooper, postoji jasna distinkcija što obilježava slavnu osobu, a što „samo“ poznatu. Slava se stječe talentom, dugovječnom karijerom i konkretnim zaslugama poput Kobea, Elvisa ili J.K Rowling.
Status celebrityja se stječe u reality showu, golotinjom i solidnim PR timom koji može imati gotovo bilo tko, bez ikakvih zasluga ili talenata. Celebrity je osoba poznata po svojoj poznatosti, u medijskom prostoru da iskoristi svojih warholovskih 15 minuta slave.
Svatko ima svoju priču o nekome iz holivudske dimenzije: uspomene kako je lijepio postere po sobi, odlazak na dugo priželjkivani koncert, gledanje jedne te iste serije dok nisi naučio scenarij jer je Chad Michael Murray bio seks…
U ne tako davnoj prošlosti vijest o smrti odjeknula je medijskim prostorom i trajala onoliko koliko je bila bogata biografija dotičnog da se secira svaki detalj. Danas se nalazimo na vrhuncu morbidnosti kada nas jedan klik dijeli do Instagram profila, prozora kroz koji ćemo proviriti da vidimo što je naš idol posljednje objavio.
Ako se osvrnem na svoje idole i slavna božanstva, još uvijek su svi živi i ne znam tko će mi slomiti srce da na njegov koncert ipak neću otići ili da ju više neću gledati na velik ekranima… Sjećam se vijesti o Aviciijevoj smrti koja je također izazvala onaj dobro znani wtf trenutak.
Umro je glazbenik kojeg nisam mogla poslušati zbog mainstreama i isforsiranosti, da bih na kraju odlučila kako bih mu posmrtno ipak mogla pružiti šansu, barem na nekoj od mojih playlisti za trčanje.
Zašto nam je tako teško vjerovati da su slavna božanstva lišena smrti?
Plastičan odgovor na to pitanje je – jer zapravo jesu. Kobe je ikona sporta koja je, osim svih sportskih postignuća, osvojila i Oscara. Njegov utjecaj širio se inteligentnim pričanjem priče publici da mogu postati tko god i što god požele. Time je inspirirao ostale sportaše da se uhvate pisanja knjiga i snimanja dokumentaraca, a „obične smrtnike“ da mogu ostvariti svoje snove. Kobe je izašao iz društvenih okvira sportaša koji ganjaju loptu i šute te postao oličenje interdisciplinarnosti i ostvarenje mita da sve što dotakne može pretvoriti u zlato.
Slavni su od zabave postali suvremeni bogovi čije smrti oplakujemo kako bi se utješili da smo svi barem u nečemu jednaki. I prokleta je ta kvaka 22 kada uporno želimo vjerovati u besmrtnost, a s druge strane uporno pokušavamo kontekstualizirati život.
S vremenom, gotovo sociopatski, postajemo zahvalni na smrti slavnih i spoznaji da novac, moć i slava ipak ne znače vječnu mladost ni vječni život, u praksi. U teoriji njihov život, koji će evoluirati u razne ekranizacije i napisane biografije, tek počinje.
Zaključujem da je društvo preuzelo ulogu da sami sebi kreiramo uzore i idole koji su veći od života, a onda gladni spektakla te iste slavne konzumiramo poput ostale robe – površno i kratkotrajno, dok nam ne dosade ili ne učine nešto što se ne uklapa u naš bezgrešni moralni kodeks.
Dok gledam kako se vijesti o Kobeu množe, pitam se je li Michael Schumacher još uvijek živ?
Tad se sjetim one Tomićeve – Ništa nas ne smije iznenaditi…
