Andreu pratite na službenoj stranici, Facebooku i Instagra
Razmišljajući o uvodnoj kolumni ove godine prije tjedan dana nisam mislila da će ovaj naslov ugledati svjetlo dana baš na početku godine. Siječanj uvijek krene s rekapitulacijama prethodne godine, a nastavi se s post-blagdanskom depresijom kad završe sva slavlja, raskitimo bor i krenemo osjećati prazninu. Vjerujem da bi se mnogi rado vratili u to vrijeme žaljenja za blagdanima jer ih ove godine, odnosno sad već prošle, gotovo i nije bilo.
Uvijek sam htjela produžiti te blagdane slaveći svoja dva Božića, a danas se jedva čekam vratiti u svoj normalni modus operandi. Ako postoji normalno.
Ovih dana najbolja prijateljica bila mi je čaša vina, čak i crnog kojeg inače ne pijem. Sjedila sam, ležala, pokušavala izaći iz tijesne kože razmišljajući kako je moguće biti fizički jako i mentalno slabo – upravlja li nama tijelo ili um?
Proljetos sam isto ležala, taj put uz antibiotike bez alkohola, uz misli kako najgore što se osobi može dogoditi slabo, nepokretno tijelo i um koji bi se popeo na planinu ako je potrebno. Racionalizacija nikad nije bila moja jača strana.
U vremenima u kojima se nalazimo uobičajeno je da nam umno prolaze svakakvi scenariji, najviše grižnja savjesti. Ulažem deset kuna u okladu da ta grižnja savjesti pogađa nas žene puno češće nego muškarce. Grižnja savjesti jesmo li dovoljno dobre majke, zaposlenice (…), jesmo li donirale dovoljno u humanitarne svrhe, jesmo li svima kojima ‘trebamo’ čestitale novu godinu, jesmo li pomogle onima kojima je pomoć potrebna, jesmo li napravile baš sve što je u našoj moći, jesmo li uopće dovoljno dobra – osoba… Ma sigurno nismo.
Sjedimo Anja i ja na kauču prije nekih mjesec dana kontemplirajući kako smo te nesreće da smo rođeni s nametnutim grčem u želucu zbog balkanskog mentaliteta koji se potiho ušuljao u svakodnevicu. Koliko god se opirale zadrtim obrascima ponašanja, ono nas dočeka iza ugla nespremne u obliku pitanja s podignutom obrvom: A još se nisi udala…!?
Odrastajući u okolini koja ne priznaje različitosti, promjenjivi mentalni sklop (eng. growth mindset) i uspjehe izvan okvira nepotizma, korupcije ili nogometne reprezentacije upadnemo u začarani krug kolektivne melankolije ‘jučer rat, danas koronavirus, sutra potres’. Beznađe naše svagdašnje…
Je li u redu sebi dopustiti da se osjećamo loše?
U društvu u kojem postoji kolektivni dijalog ovo pitanje ne postoji, a kamoli da se o istom polemizira. Svaki pojedinac radi ono što misli da je najbolje za njega i osjeća što god treba osjećati. Da, smijemo sebi dopustiti da se osjećamo loše, bezvoljno, inertno, lijeno…
Ali, i u ovom slučaju kršni Balkan ima svoja pravila…
Smijemo li sebi dopustiti da se osjećamo – dobro?
Ne smiješ se osjećati loše jer postoji stigmatizacija mentalnog zdravlja i odlaska psihologu. No, nije baš najpametnije ni da se osjećamo dobro jer time odbacujemo kolektivno stanje jada i bespomoćnosti. Kaže balkanizam da se ne smijemo osjećati dobro jer to dobro sutra može postati malo predobro, još bolje financijski i automatski smo nepoželjni. Vrsta koja ugrožava okolinu naviknutu živjeti po tuđim pravilima, najčešće nametnutima senzacionalističkim naslovima.
Bolno mi je tipkati o ovoj temi jer se na momente osjećam kao luđak koji radi Sizifov posao usamljeno gledajući iz nepopularnog rakursa. A onda na Instagramu iskoči fotografija Gospođe Vesne Sladojević s velikim G i uvjerim se da ipak nisam luda.
Neosporivo je da se svatko s tragedijama nosi na načine koje je naučio iz okoline. U mom slučaju je to crni humor. Prije tri godine, usred pogreba tatine mame dobaci jedan krkan: “Hoćeš i ti Dušane bit pokopan ovdje?” Kolutam očima dok se stari dere iz daljine: “Pitaj moje dijete, mene zaboli, ionako ću bit mrtav.” Gledajući svog oca koji je bio jak u situacijama u kojima ne se to ne bi očekivalo, posebno od muškarca i dopuštao sebi da bude slab, naučila sam da je jedna od najvažnijih vještina koje ćemo naučiti kroz život – balans. Bez obzira radilo se o emocijama ili obavezama.
Osjećaj tuge, bespomoćnosti i praznine podmazan dodatnom pažnjom često može odvesti u svjesnu autodestrukciju jer kolektiv poput ovog u kojem živimo sretna ramena tapše tek toliko da ih spusti na zemlju. Plačljivi selfiji moje generacije za društvene mreže pljuska su u lice onima koji su preživjeli šibu u školi, rat, potrese i druge gubitke te se nastavili smijati, nastavili živjeti.
No, kako nastaviti živjeti, ako nas živjeti punim plućima nitko nije ni naučio?
Očito je da ćemo se idućih nekoliko godina morati preodgojiti ili spakirati kofere negdje gdje možemo slobodno prošetati sunčanom stranom, čak i povremeno tužni.
Budite dobro sa sobom da bi mogli biti dobri drugima.
(To podrazumijeva i potražiti pomoć stručnjaka u fotelji vještog na riječima.)
