Čitajte svaki utorak kolumnu Jednostavno ja u kojoj će vam naša kolumnistica Ivka Knežević otvorena srca i bez zadrške pisati “jednostavno” o životu. Pratite je na blogu i na Facebooku.
Već sam pisala o suvremenom odgoju, već sam se iskreno izjasnila kako sam i sama osvijestila svoje pogreške koje pokušavam mijenjati. Način na koji sam ja odgajana, baš kao i većina nas, starije generacije još i brutalnije, imao je puno mana. No, ono što mu je prednost, svakako je činjenica koja ipak u životu mnogo znači, a pogotovo kada se dogode situacije u kojima te život niti malo ne mazi niti pazi, te ga iskreno nije briga zbog toga. Naš odgoj nosi u sebi poruku životu: „Možeš ti mene pokušati zeznuti koliko god hoćeš, ja znam kako preživjeti. Pokaži mi zube, ja ću ti pokazati kandže! Stavi mi milijardu prepreka, ja ću se zainatiti, pa makar poginula pokušavajući ih preskočiti!“
Bojim se kako su naša djeca, a i čitav svijet s njima, malo je reći izvukla deblji kraj. Ta djeca niti ne iziđu iz majčine utrobe, već uče strane jezike, obučavaju se svim mogućim knjiškim znanjima, no životnim? Naša su koljena bila izrupana na milijarde rupa. Padalo se, krvareći ustajalo i trčalo dalje. Danas se pola dana potroši na minijaturnu ranicu naše djece. Ovime im se otprilike, šalje poruka, „ako se mrvicu ogrebeš, dopusti si par dana žaljenja kako bi nastavio živjeti.“ Međutim, ono što me najviše šokira jest to što svaki dan po nekoliko puta naiđem na upite: „Trebam odvesti dijete k pedijatru, odnosno zubaru, znate li nekoga koji je dobar prema djeci? Može i privatno, dakako. Po mogućnosti neka mi je djetetu upaljena aromaterapeutska glazba, mirisni štapići, crtani film, zubar neka je odjeven u odijelo Doktorice Pliško, u ruci neka ima tucet slatkiša, samo kako bi mi moje milo dijete ušlo u ordinaciju”. Tako ti svega. Ja još nikada i nigdje nisam upoznala zubara niti pedijatra koji nije dobar prema djetetu. Pa ne jedu oni djecu.
No, po što naša djeca idu? Popravljati zube ili u kazalište? Sve gore navedeno se dobije u dječjim igraonicama. Lažem, imale smo mi mame u bolnici neugodnih iskustava s jednim pedijatrom. Bilo je to davnih dana, kada sam bila „balava“ mama svog prvog djeteta. No, kažem, mame. Prema djeci je uvijek bio divan, no nas je mame redom rasplakavao. Svi su ga proglasili brutalnim pedijatrom. Izvikao se tih davnih dana i na mene. Puno je mama rasplakao. Tada nas je jedna medicinska sestra pokušala utješiti izjavom: „Nije baš taktičan s ljudima, takav je, ali je najbolji mogući stručnjak na ovom području.“ Kad pogledaš, što ti je tu važnije? Da te pedijatar dočeka s pomponima ili da pomogne tvom djetetu, pogotovo ako se radi o ozbiljnim stvarima? Kad se sada sjetim zbog čega je nas mame toliko ucvilio, pa ja bih na njegovom mjestu nakon toliko godina rada, bila stoput gora. Dijete ima temperaturu visokih razmjera i on pita jesmo li mu dale lijek za snižavanje temperature, a mi milo odgovaramo kako nismo mogle jer naša bebica nikako ne podnosi taj ružni sirup. Čudo što je čovjek samo vikao na nas poput budale, trebao je uzeti onaj stalak s infuzijom i dobro nas nabubetati. Eto, iskreno. Dakako, kasnije sam oguglala i to zahvaljujući njemu, pa mi kasnije nije bio nikakav problem ukrcati bilo kakav lijek u svoje dijete, ako mu je trebao. Bez obzira koliko me moje milo dijete u tom trenutku mrzilo.
Zašto se djeca boje zubara dok ih nisu niti upoznala, niti bila na prvom pregledu? Pa im treba zubar koji je „dobar prema djeci“? Koji nije dobar prema djeci? Ako vam netko maltretira dijete, normalno, reagirat ćete na licu mjesta. Samo to su rijetki slučajevi. No, ako očekujete da netko vama ili djetetu, popravi zub, bez bušenja, kako? Što onda tražimo svi skupa? Klauna ili zubara? Djeca se boje zubara jer se roditelji boje zubara. Moja se djeca ne boje zubara i ne tražim klauna, već zubara, jer nikad nisu osjetila moj strah od zubara.
Zašto se nikada nisam bojala zubara?! I zašto moji roditelji nikada nisu pretraživali po okolici koji će zubar biti divan, maštovito odjeven s arotemapeutskim kuglama za njihovu milu kćerku? Pa recimo kako se to dogodilo zbog ove situacije… Imala sam nekoliko godina, primijetila sam kako mi se mrda mliječni zub. Otac mi je rekao kako će me odvesti kod zubara. Negdje sam tijekom odrastanja načula kako su ti zubari strašni, bolni i užasni. Pobjegla sam glavom bez obzira kod bake. Putem sam susrela ogromnog strašnog susjeda koji je mrtav hladan izjavio: „Zub ti se mrda, ništa se ti ne brini, sad ću ja ići u garažu, donijeti svoja kliješta i mi ćemo to srediti!“. Kad je to izjavio, trčala sam brže od maratonca, uletjela baki u kuću, zatvorila vrata samo da nikakva kliješta ne uđu. Uto je baka s nekoliko prijateljica koje su se našle kod nje na kavici, uzela nekakav konopac, omotala mi ga oko zuba i zavezala za kvaku od vrata. Nije mi bilo jasno što se događa. Osjećala sam se kao u nekakvoj sceni iz horor filma. Hoće li me dočekati kliješta za popravljanje automobila ili će mi nekoliko baba u tko zna koliko navrata, otvarajući kvaku, pokušavati iščupati zub? Istog sam se trenutka oslobodila kvake, uspješno izbjegla susjeda s kliještima i otrčala moliti oca da me odvede zubaru. Jer jedva čekam. Bio je malo zbunjen, nije znao čemu takav obrat. Zubar je bio divan, nismo istraživali kakav je. Izvadio mi je zub. Uopće nije bilo strašno. Na koncu smo se dobro nasmijali, jer mi se otac onesvijestio gledajući kako meni vade zub. Tada sam shvatila kako on ima strah od zubara. No, nakon prijetnji mehaničarskim kliještima, „vještičjih konaca i kvaka“, zubari su postali moji najbolji prijatelji. Dapače, čovjek mi je čak objasnio kako izbjeći kliješta i konce, te si sama lagano klimajući povaditi mliječne zube. Nakon toga sam se samo šutke zatvarala u wc, te izlazila sa zubom u rukama.
Eto, nemojte vi meni protiv zubara, to su divni ljudi. Ako pomislite drugačije, sjetite se mehaničarskih kliješta ili bakinih konopaca zavezanih za kvaku!
