Posljednjih mjesec dana spavam s desetak različitih muškaraca. Naizgled različitih, a ipak su svi tako slični. Upoznajemo se kroz slojeve njihovih osebujnih ličnosti. Razlikuju se po godinama i zanimanju, a sličnosti dijele po dijagnozama. Većinu sam susrela kroz život, zato osjećam da smo već proživjeli trenutak u vremenu. S nekima se upoznajem po prvi put pa je misterioznost uzbudljiva.
Neke sam upoznala u njihovoj eksperimentalno artističkoj fazi. Na početku su nesigurni u sebe i ono što bi voljeli da se naziva njihovom umjetnošću. Vole veličati svoj lik. Djela su im upitna. Jedino što ih povezuje s umjetnošću je gomila literature koja skuplja prašinu, izgrebane ploče, nikad korištena akustična gitara, lake droge i alkohol kojim potpaljuju neostvarene želje.
Lažem samu sebe da se ne zaljubljujem lako, a onda mi pošalju obris loše poezije koja potiče moje prozne maštarije.
Dok se zajedno protežemo po krevetu razmišljam kako bi bilo da se nikad nismo upoznali…
Goran je pjesnik. I s njim dijelim najviše sličnosti. Oboje smo zacrtali da ćemo postati umjetnici. To je naš poziv. Ipak, u realnom životu moramo od nečega živjeti pa nemamo radno vrijeme. Dok ne dočekamo svojih pet minuta. On želi da su mu pjesme čitane prije objave. Nekad sam svoje kolumne slala na prvo mišljenje jer sam glumila nesigurnost. Uzbudljivo je bilo samo na početku. Dijeliti adrenalin tek napisanih misli i taj osjećaj posebnosti titrao je oko ega.
Sve dok mi nakon tridesete kolumne nije rečeno da je – dobra. Ne treba čitati da zna da je dobro, no ipak ne razumije baš najbolje pa bolje da ne ulazi u tu problematiku. Nisam bila sigurna govori li o kolumni ili mom karakteru.
Govorio je o karakteru.
Drugi je ambasador. Čovjek od navike, a rutina je zajebana stvar. Ušuškanost u život povezana je kroz zadržavanje moći. Moja navika je autodestrukcija. Dođe barem jednom godišnje bez najave. Isprovociram ju kad i sama sebi postanem predvidljiva. Zamišljam naš zajednički život u kojem umiremo od dosade. Sva sreća da nam je u krevetu zabavno, barem nakratko.
Zoran je preljubnik kojeg sam već upoznala prije šest godina. S jednom od njegovih verzija sam provela značajno vrijeme u kojem sam pomislila da je Olga iz ‘Dana zaborava’ emocionalna amaterka. Zoki je onaj tip frajera koji te transformira u totalnu luđakinju da te može smireno pitati: ‘Šta si luda?’ Jesam. Bespotrebno pitanje.
Kako godine prolaze ne mogu se zamisliti s njima osim u tom jednom kvadratu, češće u večernjim satima. Ponekad zaspem pored njih. Budimo se zajedno isključivo vikendom.
Kad ustanem da pomaknem psa i skuham čaj pa čitam o nekome koga više ne želim doživjeti nigdje drugdje osim u mekom uvezu.