Čitajte svaki utorak kolumnu Jednostavno ja u kojoj će vam naša kolumnistica Ivka Knežević otvorena srca i bez zadrške pisati “jednostavno” o životu. Pratite je na blogu i na Facebooku.
Mislim kako je jedan od boljih citata o roditeljstvu onaj: „Svi su najbolji savjetnici o roditeljstvu, sve dok ne dobiju vlastitu djecu.“ Moje je mišljenje kako su današnja djeca previše razmažena, sve im je pruženo na dlanu te nemaju razvijenu zahvalnost. Ovdje će se svakako javiti ljudi koji će izjaviti kako kod njih to nije tako. Svaka čast i sasvim u redu. No, nemojmo zaboraviti kako je najteže pronaći onu zlatnu sredinu. Dakle, ako mislite kako ste sjajan roditelj jer ste batinama ili pretjeranim strahom, brzopotezno „doveli djecu u red“, neću o tome uopće raspravljati. To su stare metode kakvima je većina nas odgajana i koje stvaraju pojedince koji su „svima dobri“, osim sebi. Te pojedince koji ne razvijaju niti par posto potencijala kojeg imaju u sebi. Što opet ne nosi nekakvu pretjeranu sreću niti pojedincu, niti čovječanstvu.
Većina se nas, modernih roditelja, strahujući od ponavljanja takvih grešaka, odvela u potpuno drugu krajnost. Ovdje javno priznajem, ja sam previše razmazila svoju djecu. Čovjek se valjda uči dok je živ i to je normalno. Današnje doba tehnološkog napretka i materijalnog komfora, užurbanosti, povećanja aktivnosti, želja, svega skupa, donijelo je također svoje. Naša djeca imaju puno više izbora no što smo mi imali, baš kao što je to bilo i u prethodnim generacijama. Svi se sjećamo priča roditelja koje su započinjale rečenicama: „Znaš li kako je meni bilo,…“ Napredak je sjajna stvar i sigurno ne bi bilo dobro kada se ne bi događao.
Međutim, današnja djeca gube pojam o osnovnim vrijednostima. Dakle, sredina je najbolja moguća stvar na svijetu. Opet nekako se čini kako ništa na ovome svijetu nije teže, no postići tu sredinu. Djeca danas dobivaju materijalno uglavnom sve na dlanu, puno se kasnije osamostaljuju te uglavnom nisu naučena cijeniti vrijednosti. Niti tih stvari, koje su lako dostupne, a manje bitne, jer im se serviraju kao na traci, međutim niti puno bitnijih, temeljnih stvari. Sasvim je nekako prirodno došlo do toga kako smo mi odrastali s jednim plišanim medvjedićem te nam je i dan danas ostao u srcu kao nekakva predivna uspomena. Našoj će djeci teško nešto takvoga ostati u vidu takve uspomene, jer imaju previše izbora.
Dakle, priznala sam kako sam razmazila svoju djecu. Znam kako jest i većina vas, iako možda nećete priznati. Naša djeca ne znaju za strpljenje, jer su naučena dobiti sve i odmah. Primijetim to kada promatram djecu kako reagiraju u nekakvoj igri u kojoj je potrebno čekati svoj red ili traženju nečega, što im nije isti tren spušteno u ruke. To su takve drame i histerije, ravne scenama iz španjolskih sapunica. Ego traži stvari, ljudi smo, svi imamo nekakve želje. Neki u vidu materijalnih stvari, drugi u vidu nekakvih drugih želja. Sve dok smo živi, to je jednostavno sastavni dio našeg postojanja. Baš kao što je opisao Preradović:
„ Ljudskom srcu uvijek nešto treba,
Zadovoljno nikad posve nije:
Čim željenog cilja se dovreba,
Opet iz njeg sto mu želja klije….“
Dakle, ego je sastavni dio nas u obliku postojanja u ovoj fizičkoj dimenziji. Međutim, ego može biti opasna stvar ako se ne zna držati pod kontrolom. Ne postoje te stvari kojima se ego može natrpati te će jednom izjaviti: „Dosta je!“. To je rupa bez dna. Djeca su malena i treba ih nekako učiti zdravoj kontroli ega. Dakle, niti onoj u kakvoj smo mi odgajani. Gdje je naš ego izrastao u strahu. „Ja ne mogu, ja ne znam, ja ne smijem. Nije u redu željeti, tražiti, imati, biti.“ Međutim, niti u ovoj u kojoj odrastaju današnja djeca. „Imam sve, ništa me ne zadovoljava, ne znam vrijednost osnovnim, esencijalnim životnim stvarima.”
Ja prirodno nisam baš nekakav autoritet, to i jest slaba karika mog odgoja. Međutim, kad „popizdim, onda popizdim“. Tako sam prošlu godinu napravila instinktivnu situaciju. Moje se dijete nije htjelo samo obuvati, iako mu je vrijeme za to prešlo svaku mjeru. Iako se zna samo obuti i obuva se samo ispred svakoga, osim ispred mame. Kad je mama tu, jednostavno se „neeee znaaa oooobuuutiii:“ Nakon dugog „mile, lale“, svakojakih priča i natezanja, jednog je dana pao snijeg. Tako smo sjedile tko zna koliko, jer se ona ne želi obuti, pošto je mama tu. Ja ju ne želim obuti, pošto ću jednog dana umrijeti i sasvim bih voljela neka se obuva sama. Sjedile smo i natezale se. Odjednom se onaj moj usnuli autoritet probudio. „Hajde, ustaj, ja moram krenuti. Ako se ne želiš obuti, uzmi cipele i hodaj. Al’ ustaj, jer ja moram krenuti!“. Ponosno je pohodala deset metara u čarapama po snijegu, držeći cipele u rukama. Nije se htjela obuti. Pitam se na koga je tvrdoglava?! Došli smo kući, popela se bosa po snijegu uz stepenice, visoko frknutog nosa iako joj je bilo hladno. Međutim, nije to htjela pokazati. Nisam ni ja htjela pokazati samilost. Tako smo odigrale igru frknutih noseva. Tad se nije obula, nije se ni požalila na hladnoću ili bol. Međutim, sve od tog dana, obuva se sama. Nema više natezanja.
Jutros mi je ova najmlađa toliko dignula živce. Najborbenija je od njih, uvijek mora dobiti sve što želi. Ako ne dobije od mene, doslovce će se „posvojiti“ kod stranaca. Onaj tip karaktera za kojeg je stvorena izreka: „Ova se neće izgubiti u životu!“. Što mi je sasvim drago, tamo negdje između redaka, dok ne vodim s njom bitke, što je poprilično iscrpljujuće, iako i ja znam poprilično pokazati zube. Što se dogodilo? Ustajanje je proteklo, njinji, minji, ljubi, grli, polako, nježno. Spremamo se za vrtić. Uvijek u centru pažnje, polijepila po sebi sve moderne „Frozen“ rekvizite, nalakirala nokte. Odjednoom, bum. Spoznaja kako danas brat i sestra, jer su stariji, idu sa svojim skupinama u grad u kino, te kazalište. A ona, zamisli, samo u vrtić! Iako nema dva dana što je bila na predstavi. Mora i ona ići, to nije pošteno! Vriska, krika! Ignoriranje. Kad je ona odjednom, shvaćajući kako neće dobiti što želi, manipulativno složila izgled lica i tijela deformiranog djeteta, pogledala me u oči te zajaukala: „Ja saaam boooleeesnaaa.“ Meni su se odjednom pokidali svi ovi dalmatinski živci koje je od mene naslijedila u meni. Kad sam je stavila u auto, pogledala i rekla: „Jesi bolesna?! Idemo sad u bolnicu na izlet, istog trena! Tamo ću te provesti kroz sve jedan odjel. Pa ćeš vidjeti i čuti kako je kada je netko bolestan. Ako je toliko strašno, zamolit ću doktora neka te i operira.“ Čuje ona meni po glasu, još više po emociji, dokud je dogurala. Prestaje s glumom. Osmijeh na licu. „Nisam mama, bolesna. Ne želim u bolnicu. Jedva čekam u vrtić, igrati se i plesati.“
„Ne zanima me, nakon vrtića te uistinu vodim u bolnicu. Pa ćeš vidjeti što pričaš i kakve si želje želiš.“ Ovo ću svakako učiniti, kad tad. Možda i uvedem koji dan bez igračaka, ekrana, popalim voštane svijeće umjesto svjetla. Istjeram ih vani u šumu na wc, po buri. Nakuhavam palentu i samo palentu par dana zaredom. Evo, majke mi, možda je ovo sasvim pametna ideja. Ne bi li probudilo imalo zahvalnosti ili svjesnosti prema životu i svemu u čemu mogu uživati, umjesto praviti dramu.
