Prošle godine ovo vrijeme ušla sam u proces liječenja od toksičnih odnosa. Dođe neplanirano i s godinama. Valjda je i do odbacivanja starih uvjerenja i obrazaca koje dolaze s kurcoboljom tridesetih. Teško je i traje. I traje. Iako su se toksični odnosi iz života pročistili, ne mogu se baš tako olako riješiti navike i privrženosti apsolutno nerealnim rom-comovima. Lažem se da je to održavanje balansa.
Od Seks i grada do danas naredalo se desetak serija koje su pokušavale ići u korak s glavnim “što žene danas žele” pitanjem. Apsolutno nitko nije davao nikakve odgovore jer još uvijek vlada kakofonija. Svaki Netflixov pokušaj da zabavi žensku maštu počeo bi dobrim marketingom potpomognut suludim budžetima i završio kolutanjem očima.
A onda su najavili Nobody Wants This, seriju kreiranu po istinitoj ljubavnoj (!) priči autorice Erin Foster i njenog supruga Simona Tikhmana, tradicionalno odgajanog praktičnog Židova.
Ukratko, Joanne, moderna feministica podcasterica samostalna fit žena u ranim četrdesetima koja želi vezu ali joj nitko nije dovoljno dobar zaljubi se u Nou, šarmantnog tipa kojemu je religija poprilično visoko na listi životnih prioriteta i vrijednosti, toliko da nije spreman pristati na kompromise. Meni dovoljno dobar razlog da izgubim nekoliko sati vikenda.
Serija je po svojoj definiciji komedija, a ono što me istinski šokiralo je koliko su određene prikazane situacije realne, a lišene verbalizacije jer su neugodne, i jer htjele mi to priznati ili ne, serija prikazuje toksične obrasce i navike žena prema sebi i u odnosima.
Komunikacija je pola odnosa
Na početku serije Noah poprilično otvoreno komunicira svoje vrijednosti i Joanne to prihvaća. Načelno se oboje uvažavaju, no nekako kao da oba lika idu linijom manjeg otpora nekad poznatog kao ‘ma promijenit će se on/a’ ili ’s vremenom mu/joj to neće biti toliko bitno’. Bacila sam oko na diskusije diljem interneta i priznajem da me zasmetao stav: ‘On njoj nameće religiju umjesto da ju prihvati kakva je, živimo u 21. stoljeću!” To je najčešće stav osoba koje nemaju poveznice s religijom ili im je potpuno nebitna u životu.
Pokušaj poimanja realnog života je ipak malo drugačiji.
Što bi bilo da je obrnuto; da ona želi tradicionalno vjenčanje, čopor djece, a on ne želi apsolutno ništa od navedenog…? Po trenutnim strujama značilo bi da on nije dovoljno dobar za nju, žena ima pravo ostvariti sve vlastite snove i ambicije. Kraj priče.
Istovremeno zabavno i bolno tijekom dvije sezone serije je gledanje glavnog muškog lika koji se ne može okarakterizirati kao klasični narcisoidni šupak, ma koliko to interneti pokušavali i vidno oštećenog ženskog lika, koji ima toliko emocionalnih trauma da joj je i takozvani bare minimum spektakl.
Dok su u ne-tako-davnoj prošlosti u serijama toksične osobine glavnih protagonistica upakirane kao seksi i poželjne, u ovoj seriji gledamo oštećenu ženu koja nije naučila kvalitetno komunicirati s partnerom jer je kroz život birala šupke i bila emotivno nedostupna. I sad kad se pojavio jedan koji s verbalizacijom nema problema njoj je problem.
Meni je bio problem.
Zajebano je kad osoba s druge strane konverzacije ima više emocionalne inteligencije i zrelosti te verbalizira da želi pronaći rješenje. Pogotovo kad je to muškarac jer smo posljednjih godina sustavno, zbog ekstremnih slučajeva, uvjeravane da je i mala neugoda ugroza, a ne prilika za rast.
Toksična era individualizma
Po mojoj slobodnoj procjeni, od covida kad se forsiralo zajedništvo pa do danas upali smo u eru toksičnog individualizma do mjere da nije ništa drugo bitno osim vlastitih potreba i emocija. Tu i tamo pojavi se tračak empatije i razumijevanja, no samo ako odgovara okolnostima.
Kompromis je bio na tankim granama, a sada je postao misaona imenica. Shvaćanje uzročno-posljedičnih veza je postalo kompleksnije od nuklearne fizike.
Dvije scene koje su mi se usjekle su kada Noah komunicira da želi večer za sebe, što je protumačeno kao sebično i neobraćanje pažnje te automatski izgovor za potenciranje drame; i scena sporednih likova u kojoj Esther zabranjuje prijateljstvo Sashe, Noinog brata i Ashley, Joannine sestre jer se kao njegova supruga, osjećala ugroženo njihovim internim forama, ali dovoljno superiorno da suprugu bira društvo.
To su poznati scenarij u kojem se ne vidi ništa problematično jer smo pošteno zaglibili u dvostrukim kriterijima – svatko si iz opcija koje mu se nude uzima ono što mu odgovara u tom trenutku bez ikakvog osjećaja odgovornosti prema drugima; ako želi večer za sebe sebičan je, ako njoj ne dopusti da ima večer za sebe, kontrol-frik.
Kako sam pročitala nedavno u jednoj kolumni, glavne premise individualizma danas su poruke da ako netko maksimalno ne pridonosi tvom životu i radi sve kako si zamisliš, jednostavno prekineš kontakt s tom osobom jer narušava tvoj mir i balans te nije vrijedno vremena, kamoli ulaganja ikakvog truda. Ništa se ne govori što u slučaju kad se tih osoba ne možeš baš tako lako riješiti, primjerice vlastitih roditelja ili djece…
Realan život podrazumijeva da ponekad odradimo nešto što nam se ne radi – kako na poslu, tako i u odnosima; da osjećamo nelagodne emocije i emocije srama te da ako ih iskomuniciramo s vremenom osjećamo sve manje.
I to je ono čime me serija, iako nikakav masterpis, kupila. O tome treba li ona prihvatiti njegovu religiju ili on naći ženu koja se potpuno uklapa njegove vjerske prakse po meni je šuplje naklapanje ako se pojedinac nije našao u istoj situaciji da podijeli svoje iskustvo. Misliti je drek znati, bilo i ostalo.
Prava pitanja ove serije su u naizgled bezazlenim scenama u kojima osobe radije probleme komuniciraju onima s kojima zapravo nemaju problem; u scenama gdje je privatni život postao sadržaj za publiku i klik ili slušatelja više; u scenama gdje se traži odobravanje vlastite egocentričnosti samo jer jednom nešto nije kako si je osoba zamislila; u scenama gdje je jedna osoba u fokusu bez potrebe za upoznavanjem i slušanjem druge; u scenama gdje je i najmanja nelagoda smatrana ‘red flagom’…
U svijetu isfiltriranih emocija, posebno na društvenim mrežama, istina često dolazi hladno servirana uz nelagodu koja narušava konformizam.
Svi žele istinu i forsiraju autentičnost, samo ju nitko ne želi osjetiti na vlastitoj koži.
Očito ni gledati na malim ekranima…
