Kolumna Katarine Marjanović, autorice bloga, studentice kroatistike, kolumnistice, kreativke i vječne zaljubljenice u lijepe riječi, pozitivne ljude, tipkovnice, kamere, fotoaparate, pisanje, ženske stvarčice i ostale jednoroge. Osim ovdje, pratite je na Facebooku, blogu i Instagramu.
Jučer sam doputovala. Ako kažem da sam doputovala doma, reći će: „Eno je počela pričat po zagrebački“, a to bi onak’ fakat bila onak’ najveća tragedija, kaj ne? Ako kažem da sam doputovala kući, onda ću vjerojatno sama sebi lupiti dva-tri edukativna šamara. Kuća je meni zgrada, kauč s kojega se iduća tri dana nećeš pomaknuti umotan u dekicu kao sarma, velika plazma s koje ćeš ta ista tri dana tako lijen i umotan po stoti puta gledati Kako sam upoznao vašu majku ili Teoriju velikog praska, bijeli radni stol i ina tehnologija i namještaj na određenom mjestu i na točno određenoj adresi. Dom, čini mi se, nije to. Dom je ono toplo, mekano, nježno i miriše na neku drugačiju ljubav i na neke davnije tragove djetinjstva koji su jedino tu još uvijek tako neobično opipljivi i stvarni.
Tamo gdje te još s ulice kad se vraćaš zapljusne jače nego val ispitnih rokova miris predjela, tri glavna jela i četiri deserta, bez obzira na to u koje doba dana, noći, tjedna ili godine dolaziš. Tamo gdje nije slučajno što je taman kad prekoračiš prag, kolač baš prije minutu izvađen iz pećnice, a meso prije 20 sekundi skinuto s roštilja.
Tamo gdje onaj dan kad se vratiš, svi ostanu malo duže budni bez obzira na to što rade ujutro.
Tamo gdje te dočeka čista posteljina koja miriše svježije nego proljeće, a ti znaš da se nije oprala i promijenila sama od sebe slučajno baš dan prije tvog povratka.
Tamo gdje te mačak budi u pola šest ujutro s prozora iako nemaš pojma kako se popeo na drugi kat, ali zna da si došla i da si dovoljno slaba i dovoljno luda da se ustaneš i serviraš mu preuranjeni doručak, a nakon toga mu složiš improvizirani krevetić na podu kraj svog i još ti triput mahne repom s namjerom da sklopite mali sporazum da ne kažeš mami gdje je nestalo ono već spomenuto meso s roštilja.
View this post on Instagram
Tamo gdje je vjerojatno jedino mjesto na svijetu na kojemu Božić još uvijek ima šanse bit Božić, s metrom snijega ili bez njega. Tamo gdje ti kad se vraćaš u Zagreb spakiraju pola kruha „za prvu ruku“ iako imaš pekaru točno dvije minute puževog hoda od stana. Tamo gdje prije tvog povratka u Zagreb ispeku 15 komada mesa, tebi pošalju 10, a sebi ostave 5. Eto tako, da ne budeš gladna. Tamo gdje ti za Zagreb pošalju tri četvrtine kolača, a sebi ostave jednu. Eto tako, ako se zaželiš slatkog.
Tamo gdje je vjerojatno još jedino mjesto na svijetu na kojemu netko još uvijek brine oko toga što su ti gola leđa i što si u ekspediciju na hladnjak promarširala bosa. Tamo gdje te uvijek nagovaraju da presložiš raspored i nekim čarobnim organizacijskim sposobnostima koje nemaš, stvoriš bar još jedan slobodan dan koji isto tako nemaš. Tamo gdje uvijek kad odlaziš kažu: „Šta je već prošlo? K’o da te nije ni bilo.“ I baš nikad se ne ljute što te, po njihovoj procjeni, nije bilo najmanje tri vječnosti i možda još malo duže. Tamo odakle odlaziš, ali se uvijek s vremena na vrijeme i vraćaš. Da provjeriš diše li još uvijek, je li još uvijek sve onako kako si ostavio.
Tamo su ostale u zraku tvoje prve ljubavi, prvi smjehovi i prvi mali porazi, klupa u parku na kojoj si s društvom pozdravljao svoja prva neprospavana jutra uz gitaru (i samo gitaru), škola u kojoj si naučio padeže, tablicu množenja i nepostojeći predmet prvih zaljubljivanja, školsko igralište s kojega si se toliko puta vratio krvavih koljena i čvrstog uvjerenja da s najboljim prijateljem više nikada nećeš progovoriti ni riječ, barem ne kroz idućih pola sata, skroz do nove igre skrivača i do novog razbijenog koljena. Zato tamo prestaje kuća i počinje nešto toplo, mirisno, nešto mekše, drugačije i nježnije. Tamo prestaje kuća i počinje dom.
