Andreu pratite na službenoj stranici, Facebooku i Instagra
Vikende najčešće koristim za šetnje, čitanje, promišljanje teme iduće kolumne (trebali su biti Kardashiani, ali danas je to već stara vijest) ili gledanje aktualnih filmova ili serija.
Pri kraju preddiplomskog i nakon nekoliko odgledanih intervjua sa Snowdenom zainteresirala sam se za društvene mreže i njihove učinke. Prije točno četiri godine odlučila sam kako će upravo internet i umreženo društvo biti moja tema završnog rada. Mentorica, tada profesorica na mom odsjeku, jučer kandidatkinja za predsjednicu države, Katarina Peović entuzijastično je prihvatila moju ideju. Dublje bavljenje pop-kulturom mi nije bilo na vidiku. Zabavnije su bile političke intrige, teorije zavjere, medijske manipulacije i teze kako će internet utjecati na društvo budućnosti.
Dohvatila sam se ozbiljnije literature i autora poput Manuela Castellsa, Daniela Bella, Marshalla McLuhana i dr. kako bih proučila njihovo razmišljanje o društvenim mrežama kada one nisu bile na vidiku.
Nakon premijernog prikazivanja na cijenjenom Sundance festivalu, prije nekoliko dana doku-drama The Social Dilemma počeo se prikazivati na Netflixu. Od premijernog prikazivanja ovaj dokumentarac postao je glavna tema festivala, a sad se rasprava i dojmovi dokumentarca polako prelijeva na – društvene mreže.
Ne bi to bilo toliko upečatljivo da sama tema dokumentarca nisu upravo negativni učinci društvenih mreža na našu svakodnevicu, od ovisnosti o istima do izvrnute percepcije stvarnosti.
Ukratko, dokumentarac kojeg oštri kritičari nazivaju low-budget Black Mirrorom bavi se pitanjem kako tehnologija utječe na društveni život, politička pitanja, ali i kako velike tech kompanije barataju podacima koje posjeduju. Kako bi dokumentarac dobio na autoritetu u fokusu su ljudi koji su zaslužni za glavne feature Facebooka, Googlea, YouTubea te znanstvenici poput Shoshane Zuboff koji desetljećima proučavaju fenomene poput nadzornog kapitalizma.
Lajtmotivi dokumentarca su prebiranje po fenomenima ovisnosti o društvenim mrežama, upravljanje vlastitim vremenom, podložnosti manipulacijama… Cilj je jasan, prestrašiti što je više ljudi moguće kako bi napokon shvatili da ipak nisu svjesni koje sve podatke dijele i na koje se isti koriste, otrijezniti roditelje na koje načine im djeca provode slobodno vrijeme te prihvaćanje činjenice da kada je proizvod besplatan – mi smo proizvod koji se prodaje (if you’re not paying, you’re the product).
No, da se vratim na početak interneta…
Uspon umreženog društva
Castells u svojim prvim studijama navodi kako je internet “tkivo naših života” ni ne sluteći koliko će za nekoliko desetljeća biti u pravu. On nije ‘tamo neki sociolog iz prošlog vremena s margine’ frustriran svijetom oko sebe koji nema pojma o čemu piše i priča. Čovjek je još uvijek živ, zdrav i predaje u Kaliforniji na sveučilištima.
Krajem šezdesetih, internet nastaje kao “projekt” visokog obrazovanja odnosno sveučilišta da lakše međusobno komuniciraju. Nekoliko godina kasnije u priču se upliće američka vlada, vojska i hakeri kako bi oformili sustav kojim će vojska prikupljati njima korisne podatke u svrhu globalne dominacije. Internet nije nastao kao motivacija da okupi ljubitelje mačaka i meme entuzijaste.
Početkom devedesetih tehnološki napredak omogućio je novu mrežnu revoluciju razvojem World Wide Web-a čime je internet zakoračio u eru koja je uvjetno osigurala globalnu dostupnost zahvaljujući Timu Barnes-Leeu. Nakon stvaranja pripadajućih internet pretraživača imamo otprilike internet kakav danas koristimo.
Već sedamdesetih, kada se moglo samo nagađati što će se događati u budućnosti Bell predviđa razvoj globalnog društva čija se tržišta zasnivaju na trgovanju informacijama i podacima, a ne na trgovanju dobrima, odnosno materijalnim resursima. Zvuči poznato?
Od postanka civilizacije proces koji je oduvijek pokretao društvo je moć koju definiramo oko vrijednosti i institucija, a ono što se vrednuje predefinirano je odnosima moći – znamo tko je subjekt, znamo što je objekt. Moć kao takva nikad nije apsolutna i ne djeluje na sve aktere jednako jer u svakom odnosu moći postoji njen stupanj prihvaćanja i raspolaganja.
Jasno mi je da sam u ovih par ulomaka svašta nadrobila i većina toga je užasno dosadna te teoretska, no kako razumjeti ono što nam je pred nosom ako nismo svjesni iz čije motivacije i potrebe nastaje internet!?
Zašto je “The Social Dilemma” površna zabava za vikend poslijepodne?
Za dokumentarac sam saznala preko Fejsa jer je nekoliko ljudi pogledalo film te dalo vlastito viđenje problematične teme – lakše je manipulirati ljudima nego ih uvjeriti da su manipulirani.
Da društvene mreže mogu biti jezivo mjesto nikome nije novost, ono što je očito zapanjilo veliki dio publike je činjenica kako je agenda neprekidni engagement, beskonačno scrollanje, notifikacije koje nas neprestano dekoncentriraju te kreiranje sadržaja koji te iste mreže održava na životu.
Ono što je mene osobno “dotuklo” kod filma je prvotni entuzijazam u kojem su se stvarno potrudili dovesti relevantne ljude u prvi plan, iskoristiti jasan narativ kojim će laiku dočarati što je algoritam i kako radi, no sve je palo u vodu kad sam krenula promišljati o sadržaju.
Dokumentarac je snimljen u motivaciji da zastraši prvenstveno roditelje zatim klince, a ne da educira i ponudi rješenje. Argument svi trebamo obrisati društvene mreže i osloboditi se marketinške mašine nije ništa dubokoumniji od Zemlja je ravna ploča.
Ništa u doku-drami rečeno nije nepoznato: ni manipulacije, ni big data, ni ovisnost, ni mentalne bolesti koje se razvijaju kroz ovisnost o određenom sadržaju, ni politički ekstremizam, ni dezinformacije… Što je onda novootkriveno!?
…činjenica da čovjek ne zna upravljati vlastitim vremenom, vrijednostima i da potreba za društvenom validacijom nikad nije bila jača, a društvo nikad egocentričnije.
Glavni negativac u cijeloj priči, kako navode sugovornici nije Mark, Facebook ili Google nego poslovni model koji je baziran na sustavu koji svakodnevno sam sebe uči kako biti učinkovitiji u onom što prodaje.
Čovjeka ne boli prikupljanje podataka nego činjenica kad se pogleda u ogledalo shvati da je umjesto tri sata čitanja, edukacije, trčanja ili bilo kojeg hobija koji njemu doprinosi potratio gledajući odjevne kombinacije samoprozvanog content creatora bez sadržaja.
Prvi sloj problematike u filmu je baziran na društvenim mrežama kao marketinškim servisima koji koriste ljudsku psihu protiv njega. No, ono što je meni osobno još fascinantnije je influencerstvo kao zanimanje koje stvarne osobe također koristi kao sredstvo prodaje različitih roba, jer prikazani oglasi ponekad nisu dovoljno učinkoviti, na što su one svjesno pristale.
Drugi sloj problematike je narativ kojim se sugovornici koriste. Samu sebe pitam je li doku-drama snimljena kao politička propaganda da se pokaže kako se izbori koji uskoro dolaze mogu kupiti, manipulirati i namjestiti te da američko pučanstvo toga bude svjesno!? Opet je u filmu SAD centar svijeta, ako se dogodi kataklizma zahvatit će samo njih (a The Rock ih možda neće spasiti), sve se događa samo njima, uvijek Amerikance netko (Rusija, Kina, you name it) želi sabotirati i destabilizirati… Govore isključivo o sebi i svojim problemima neprestano koristeći zamjenicu “mi”, ali ne kao globalno društvo, nego mi = Amerikanci.
Poznato je da su Ameri gladni “američkog sna”, nestrpljivi te žele sve i odmah, a putem društvenih mreža to najčešće i dobivaju, instant glorifikaciju koju kasnije monetiziraju. Takav trend prelijeva se i na ostatak društva podložnog iluzijama da preko društvenih mreža rade neku promjenu.
Društvene mreže su posljedično dale ono što krhke osobnosti željne pažnje zapravo traže, društvenu validaciju nepoznatih ljudi u kojima vide svoje fanove. Istina, problematični su svi podaci koji nam se nesvjesno prikupljaju, no još je problematičnije Ivanki iz Mačkovca pod nos gurati onaj celulit o kojem sam pisala prije par tjedana. Gdje je tu poštivanje vlastite privatnosti? Tko je tu odgovoran – Facebook!? Degutantno je zagovarati slobode na platformama koje nisu slobodne te istovremeno plasirati privatan sadržaj koji je ujedno i neukusan pa se žaliti da nam velike korporacije “kradu” podatke ugrožavajući privatnost.
Tech kompanije prikupljaju podatke i obrasce ponašanja, no jesmo li se zapitali na koje sve načine sami sebi krademo dostojanstvo?
Ono što smatram izuzetno kvalitetno u dokumentarcu je edukacija što je algoritam i ostali geeky pojmovi poput machine learninga, neuronskih mreža, AI-a koji su dočarani jednako površno, ali u svrhu da masovna publika shvati da algoritam nema empatije i ne razlikuje polarizaciju dobro/loše.
Ulazimo, ako već nismo tamo, u vrijeme kada smo na granici da čovjek neće moći kontrolirati učinke koje određene informacije imaju na društvo. Neće postojati dobro vs. loše već samo kaos, što vidimo po širenju svih informacija o Covidu, 5G mreži, raznim cjepivima itd.
Također, nečiji komentar poput afere “besplatni ručak” može toliko odjeknuti da se tema medijski probavlja danima te iz virtualne sfere jako lako prebaci u realni svijet, a osoba koja nešto nespretno izjavi na kraju nema alate da kontrolira masu koja se nakačila na par rečenica.
Da dokumentarac nije tako površan te da ga svatko ne percipira na svoj način koji je uvjetovan razinom obrazovanja, informiranosti i količini interesa prema temama interneta, društvenih mreža, psihologije, ne bi se vodile brojne rasprave o njemu, baš na društvenim mrežama.
Time je postigao svoju svrhu: nijedan problem nije riješen, ali o njemu se priča. Međutim, priča bez akcije nikad nije bila dovoljna da napravi stvarnu promjenu… Hoće li dokumentarac polučiti neke vidljive rezultate dublje od kratkotrajne promjene svijesti, sumnjam. Posebice ne u vremenu kada je fanatizam, populizam i ostali jeftini -izam dobio svojih pet minuta.
Ako postoji pouka koju mogu izvući iz viđenog to je: isključi se od ljudi i sadržaja koji ti ne donose apsolutno nikakve benefite; isključi notifikacije i nauči upravljati svojim vremenom; educiraj se tako da su izvori informiranja provjerene stranice i knjige…
Ako Mreža već, kao što kažu, radi protiv tebe, zapitaj se što ti možeš učiniti – za sebe.
