Piše: Ivka Knežević (pratite je na blogu, Facebooku i Instagramu)
Većina nas dobije djecu, a ni sami nismo savršeni. Dakako, većina ljudskih stvorenja nije savršena. U principu, svi imamo svoje mane i svoje vrline. Svoje jače i slabije strane. Ne postoji savršena osoba pod nebeskim svodom. Bez obzira što često stavljamo maske i prilagođavamo se igri života.
Činjenica je kako svatko od nas, dok je živ, imao bi na čemu raditi kod sebe i razvijati se, te tako rasti u ovom životu i postojanju. Od malena smo, pogotovo u tradicionalnim obiteljima, odgajani na način u kojem djeca gledaju roditelje kao nepokolebljive autoritete koji su savršeni, a nisu. Mada, mi smo u dječjim očima uvijek savršeni, i kada to nismo. Problem je što je najčešće naš odgoj izvršen na način u kojem se naše biće izjednačavalo s našim ponašanjem.
Događa se scena u mom osobnom životu, neku večer. Moje dijete probija moje granice. Ja sam izuzetno strpljiva i blaga. Razgovaram i čekam. Granice probijene i potpuno razdrmane. Strpljivo i ljubavno čekam. Granice probijene i zanemarene. U tom trenutku moj karakter gubi bitku i ja vičem. Vičem jer sam nemoćna i ne vidim način na koji će me čuti. Smirujem se i razgovaram sama sa sobom. „Nije on kriv što ti nisi znala na vrijeme postaviti granice.“ Smirujemo se u razgovoru. „Gledaj, ako si išta u životu dobio, dobio si mamu koja te bezuvjetno voli. No, nekakve granice moraju postojati. Zbog tebe samoga. Iskreno, meni bi sada bilo najlakše da te pustim i postavim se, onako ‘boli me dupe’. Ja te volim i ako smatram da je to bitno za tebe, ja ću ti pokušati pomoći da to promijeniš, ali da shvaćaš kako to mijenjaš zbog sebe, ne zbog mene.“
„Dobro, ja se sutra neću igrati, jer sam se danas čitav dan samo igrao i nisam napisao domaći rad. Ništa te nisam slušao danas i ti si zato sada ljuta.“
„Dosta je bilo. Sutra ćemo se zajedno igrati ja i ti igre u kojoj ćemo učiti kako rasporediti dan. Pa ćeš vidjeti u toj igri kako ćeš imati vremena i za pisanje domaćeg, učenje, za igranje, za druženje, za pospremanje sobe, za video igricu i još će ti i preostati vremena.“
S druge strane čujem odgovor: „Ne, ja se sutra neću uopće igrati.“
„Ne, igrat ćeš se. Oprosti što sam vikala, jer je pobijedio moj temperament, u kojem, kada sam se osjetila nemoćnom i smatrala sam kako sam ispucala sve opcije, počela sam vikati. To nije bilo u redu od mene. Ali, ja nisam savršena. Imam svoje mane, imam ih puno. Imam puno stvari na sebi koje bih htjela promijeniti.“
„Nisam bio dobar i neću se više igrati.“
„Dosta. Ti si imao ponašanje koje se meni nije sviđalo i smatram kako dugoročno nije dobro niti za tebe. No, bez obzira na tvoje ponašanje, ti si uvijek ‘dobar’ i ja te volim. Pa i kad vičem na tebe. Ni moje vikanje nije bilo ponašanje koje se meni sviđa. Ja bih to mijenjala kod sebe, ali ćemo onda u odnosu napraviti kompromis. Ti razmisli što je dovelo do mog vikanja, pa to pokušaj promijeniti.“
„Razmislio sam i znam. Promijenit ću to odmah sutra.“
„Dobro. Mijenjat ćeš i opet se nemoj začuditi ako se ovakva situacija, bez obzira na trud, opet ponekad ponovi.“
„Ne, ne, ne. Nema šanse. Gotovo je. Nikad više, niti ću se igrati sutra čitav dan.“
„Ne, ljubavi draga. Sutra se igramo igre učenja kako rasporediti dan. Sutra ću te igrom naučiti kako ćeš imati vremena za sve, pa i za igranje. Dakle, sutra ćeš napraviti sve, pa i igrati se. Jasno?“
„Dogovoreno.“ Trenutak šutnje. „Mama, ja bih volio odmah promijeniti to ponašanje, da se nikad više ne ponovi.“
„Kažem ti to jer imam trideset i pet godina i također toliko toga želim promijeniti kod sebe. Nekad sam kao i ti, htjela promijeniti sve preko noći. To se nikada nije pokazalo dobrim. Promjena je proces. Također, prihvati i to, kako ćeš čitav život mijenjati, nadograđivati i graditi sebe. Čitav život. Tvoje: ‘Nikad se više neću igrati’, zbog jedne pogreške je samokažnjavanje. Jesi li se sjetio pedeset dobrih i fenomenalnih stvari koje si danas odradio uspješno? Sada se pohvali zbog njih. Ja te bezuvjetno volim i ti si ‘dobar’ i uvijek ćeš biti ‘dobar’. Ti si jedno, ponašanje je nešto sasvim drugo. Kod mene, baš kao i kod tebe. Ista je stvar.“
Dakle, ako djecu ili sebe, mijenjate iz pozicije iz koje ne razlučujete osobu od ponašanja, pravite u pozadini uvjerenje: „Ja nisam vrijedan ljubavi. Ljubav treba zaslužiti. Za ljubav se treba boriti.“
Kardinalna pogreška.
Generalna je činjenica kako nitko nije savršen, život je proces i čitavog života se razvijamo, rastemo i učimo. Čitavog. Mit o sebi kao roditelju koji je savršeno biće, razbijajte što ranije. Mit o tome kako se ponašanje izjednačava s ljubavlju, također sijecite u korijenu. Ti si već „dobar“, takav kakav jesi. Ja tebe volim takvog kakav jesi. Ono što mijenjamo je ponašanje. Jer, ljubav se ne treba zaslužiti, niti se za ljubav postaje, „dovoljno dobrim“:
