Promatram ih na sigurnoj udaljenosti od nekoliko stolova razmaka. Prema govoru, i tijela i površnih tema, ovo im je sigurno jedan od prvih susreta. Nervozan je, zaključujem po tome jer je zaboravio skinuti zimsku jaknu. Nema mobitela na stolu. Doveo ju je na kavu i kolače da ju impresionira prividnom finoćom. Dovela sam se na kavu i kolač da se maknem od zidova, stvarnih i imaginarnih. Da si dignem šećer kad nemam šta drugo. Gledaju se u oči, što se rijetko vidi.
U pozadini čujem Tamaru kako mi govori mi da nije sigurna što da misli o kraju dvadesetih. Ne znam što da joj odgovorim jer se poznajemo pola života, i jer sam nakon preživljene 27. izgubila pojam o brojanju godina. Ona je simbol našeg tinejdžerskog divljaštva obilježenog nepromišljenim odlukama koje su rezultirale valjanju u istim krevetima, spavanju u foteljama kafića u šest ujutro, previše alkohola i doziranju lakih droga. Nisam prežalila njenog bivšeg koji je bio i lep i panker i greh. Još uvijek si ne mogu objasniti zašto sam jedan poziv na pivu u Palach shvatila predoslovno. Zagrlio me na odlasku.
Tamara je biće koje je istovremeno utočište i kultura sjećanja. Neki ljudi su utjelovljenje uspomena koje se održavaju na životu i ne žele prepustiti zaboravu jer podsjećaju na razdoblje kad se život doista i živio. Nekad su nam se sviđali isti frajeri, danas se trudimo da nam se svidi ono što vidimo u ogledalu. Dobro se nasmijemo našim nepromišljenim odlukama. Odlukama kojima je jedini cilj bio da se prokleto dobro zabavimo u malom gradu umočenog u dosadu i beznađe. Odavno sam prestala žaliti. Žaljenje je za one koji vjeruju u oprost.
View this post on Instagram
‘Samo želim da osoba s kojom namjeravam provesti ozbiljan period života razumije moju potrebu da nakon radnog dana dođem doma, zapalim i pusti me u miru s mačkom i hašišem’, kaže mi sa sumnjom da traži previše. Paralelno promišljam o tome kako ne tražim ništa. Zajebana je to pozicija u ženskom životu na početku tridesetih. S jedne strane na mrežama gledaš hiperprodukciju sadržaja s vjenčanja, planiraš vjenčanja najboljih prijateljica dok istovremeno jedeš Čokolino u fluff pidžami slušajući Placebo u sedam ujutro zahvalna na miru.
Promrmljam joj da je bitno da je dobar čovjek. Ne baš pretjerano normalan. Savjetujem joj da razmišlja o periodu o sljedećih deset. Manji je pritisak od fiktivnog ‘zauvijek’. Kao da ja znam išta o tome.
Jednako mi je rečeno neki dan u telefonskom razgovoru kad su se povukle ozbiljne obiteljske teme, razvodi nakon trideset godina braka i novi život u pedesetoj. Da razmišljam prvo o tri pa deset. Nakon tri, moje ljubavi su se preoblikovale da bi postale čudna navika svedena na rutinu, kućanske poslove i bezidejnost jelovnika. Držanje za prošle ličnosti više nego fokusiranje prema građenju novih. Umorna sam od razmišljanja. I nakon nekog vremena postaviš tezu ako ljubav traje tri godine, može li wc papir izdržati bar dvije sedmice?
Jedemo te skupe kolače dok smo same sebi smiješne na što smo spale, s asfalta i razrijeđenog piva na kolačima i limunadi laprdamo i zgražamo se nad činjenicom da se u srži nismo promijenile koliko smo nadrasle prošle verzije sebe. I da se svjesno ne odričemo hašiša i gina, slušanja opskurnih bendova i propalih glazbenika.
Sjetila sam se para ljubavnika koje sam srela neki dan u kvartu šetajući psa. ‘This morning, with her, having coffee’ zamijenilo je držanje za ruke dok su iznosili razvrstano smeće u plavoj i žutoj vreći. Zamisli tu nakaradnu povezanost držanja za ruke od vrata stana preko stubišta do izlaza iz zgrade prema najbližem kontejneru…
Traje li ljubav tri godine eksperiment je za cijeli život.
