Kad je silna Mani Gotovac prije nekoliko mjeseci napustila sadašnjost i to teatralno, na svoj 80. rođendan kako i priliči kraljici drame (ne zbog teatra), srušio se jedan svijet. Moj, a možda i još pokoji.
Nije stvar u tome da sam u Mani gledala kao u neupitnu ikonu književnosti ili dramaturgije (jer nisam), ali vidjela sam je kao neprikosnoveni autoritet strasti i onu tipičnu žensku ambiciju koja je toliko sjajna upravo (ne unatoč) zato što je kod Mani tako vidljivo i opipljivo ženska.
Zanimljivo mi je oduvijek bilo kako je biti žena u najpunijem obliku, kod Mani Gotovac bilo baš stvar izbora i kako je svoju odluku simpatično nametljivo uvijek stavljala na pijedestal borbe za ženska prava, istodobno slatkasto, flertujuće i gordo i time me apsolutno i zauvijek zadužila.
„Brkate aktivistice s kojima nitko ne spava“
Promišljam, dakle, o nježnijoj inačici, plastično ću reći, feminizma i svemu onome što su nama naše borbe dale, u sferi daleko od stereotipa brkatih i nimalo ženstvenih aktivistica (rekli bi zlobnici) koje imaju, kažu isti, prazne krevete pa zbog frustriranosti mrze sve što ima veze s muškim rodom i tradicionalnom podjelom uloga.
Ograđujem se od tih zločestih promišljanja, ali ni sama nisam baš oličenje fifti-fifti rodne ravnopravnosti pojmovnog aparata feminizma, barem ne u vlastitoj provedbi i ne na taj stereotipni način koji se podvlači s feminizmom pod isti nazivnik. I to samo zato što me ne veseli.
Poštujem metode tipa gorljivoga, gologa tijela i ogoljene duše nositi transparent spavat ću s kim mi se spava (do podne) i neću kuhat’ručak, a kamoli se depilirat’, valjda netko mora i tako, ali odmicanje od svega ženskog i ženstvenog da bi dokazali da možemo sve kao i muškarci, u meni budi žal za slatkim hihotanjem i haljinama s volanima, treptanjem i pravljenjem da smo malkice blesavije nego što ustvari jesmo.
Ubijte me (i postavite na mekani prljavo rozi damast poput onog stolnjaka moje majke.). Jednostavno, to s dlakama i golotinjom na gradskim trgovima, nije moj stil, jer moja borba je posve drugačija, a možda i učinkovitija.
I baš zato, Mani ili netko sasvim sličan njoj.
Junakinja našeg doba – svetica i kurva s bistrom glavom i nalakiranim noktima
Ali, kako i gdje pronaći novu heroinu starog kova, žensku, luckastu glavu koja se namješta za sadašnjost izniklu iz povijesti i zalog nekih novih ženskih stasanja koje su i dame i kurve baš za potrebe života, ne Instagrama? Novu junakinju, uzor svojim i tuđim kćerima koja slavi žensku kartu kao najbolju taktiku osvajanja svemira pokazujući kako i nije neka fora moći raditi sve što radi muškarac samo zato da bi se junačila, nego da je poanta raditi ono što želiš, makar bilo tipično ženski. Šta te briga za svijet, ako tebe veseli? Nije li u tome pobjeda? Osloboditi se onog što su nas brižne majke učile kao glavnu odrednicu dobrog odgoja, samo da bismo udovoljile htijenjima nekog uvriježenog stajališta (možda majke i domaćice? ), ali ne pobjeći predaleko, radi bijega i inata samoga, jer – čemu?
Peglanje, ako te raduje
O novim ženskim uzorima promišljam dugo i temeljito. U lutanjima po bespućima odrastanja, pogreškama obavijenim prkosom majci, baki, možda tetki, a sigurno svijetu, namjernim pokušajima, a ustvari promašajima svega onog što mi je i bilo mrsko samo da bude što dalje od onog što su mi žene iz moje okoline sugerirale da bi trebalo.
Iako, sad kad se svijet razbistrio, a talog tog bunta stinjao, shvaćam pravu bit ženskog prava i borbe koju je svaka od njih nosila kao ponos i životni moto, premda bez transparenta i to dok je svaki dan kuhala, čistila i prala. Ne da su bile ravnopravne, nego su i dominirale u svojoj svjesnosti toga da biti žena ne znači biti inferiorna, dapače i da prva u selu može nositi hlače, igrati karte ili voziti auto zato što želi, a ne zato da bi prkosila i unatoč tome što je jutro provela peglajući.
Osvijestila sam, ima tome već dugo, kako plavi uvojci ne umanjuju snagu, već je ženskim Samsonima, moć upravo u njima dok ih polusvjesno vrte oko malog prsta (kovrče, jel.), a najbolje su iz robotike, vrhunske su infektologinje ili molekularne biologinje.
Dalmatinska kuhinja – potlačenost ili pravo?
Dugo mi je trebalo da se naučim nositi s vlastitim željama da naučim skuhati savršenu pašticadu i time ne pokažem slabost da me se strpalo u okvir (dalmatinske) kuhinje, ali i da dane uoči Božića dok se po kućama vadi, pere i vraća nikad upotrijebljeni kristal iz ormara, provodim u restoranima, planinama, kozmetičkim salonima ili jednostavno ležeći na kauču, jer to u tom trenutku želim.
Hoću ženske uzore koji mogu biti sve – prijateljice u Harry Potter pidžami, ljubavnice u mekoj svili, sportske tipove, majke s puno djece, avanturistice, karijeristice, naturalistice i šminkerice, heroine koje mogu biti stotinu naizgled oprečnih stvari u jednom.
A za mene je, baš kao u onoj feminističkoj pjesmi Gabi Novak i Maje Vučić, sreća sve ono što samo tebe, ženska glavo, čini sretnom ženom.
