Svake nedjelje čitajte kolumnu Tipkovnicom razlivene misli naše kolumnistice Andree Tintor koju pratite i na blogu Razlivena Tinta, kao i na Facebooku i Instagramu.
Mi žene volimo komplicirati. Ali doista. Uvijek nešto nije kako treba, uvijek nedostaje jedan komadić osobnog zadovoljstva, uvijek su dva kilograma viška, uvijek je premalo dana do ljetovanja, a još uvijek blejimo u onu “to do” listu napisanu u siječnju.
I kad je dobro – nije dobro. Buljim u prazan ekran već više od pola dana pitajući se zašto ne mogu pisati!?
U prošlosti nemogućnost pismenog izražavanja nastupala je u trenucima kreativnih blokada ili jednostavno kad bi mi stvarni život bio bolji od onog u glavi. A to je doista teško nadmašiti.
Ipak, evo me. Par ulomaka i još uvijek nisam napisala ništa smisleno jer nakon nekoliko mjeseci napokon uviđam da moja realnost dobiva neki drugačiji smisao. Drugačiji smisao da je realnost doista malo bolja od stanja u glavi. I moj ženski um to prvo ne može pojmiti da ne prođe kroz detaljne analize.
Nemam čak ni pametan zaključak jer vjerujem da nakon svakog lošeg perioda ili životne stagnacije dolazi onaj bolji, kojeg se moramo držati i ne puštati taj osjećaj optimizma i vjere.
Naš drugi život počinje onog trenutka kad shvatimo da imamo samo ovaj jedan.
Prije 365 dana to me prosvijetlilo u Budvi, na Spark konferenciji, no nisam bila sa sobom baš na čisto jer je trebalo prožvakati jedan smrtni slučaj, pa drugi, pa ljeto provedeno u depresiji. U jednom trenutku otupiš na sve loše što se događa oko tebe i kreneš naprijed.
Godinu dana kasnije, ponovno sam u Budvi nešto čistije glave i uma, bez očekivanja. Tjedan prije putovala sam u Beč i organizirala se da je spavanje nije bilo prioritet.
Jednak mindset odlučila sam primijeniti i sad – što ako moram provesti desetak sati u tijesnom busu, imam sasvim dovoljno vremena za pisanje, čitanje literature za diplomski i spavanje tek toliko da se ne srušim.
Buđenje u neudobnoj stolici, spavanje po par sati, podočnjaci do poda i prženje na ugodnih +25 stupnjeva i nije neka životna bol koja će mene ili ikoga obilježiti, no koliko ljudi poznaješ da s motiviranošću i iskrom u očima grizu svaki dan te da im niti jedna okolnost ne može pokvariti planove i skrenuti fokus!?
Osobno, u mom slučaju mogu nabrojati „TE“ ljude na prste jedne ruke.
Ljudi, kao živa bića s osjetilima i emocijama bježe od bilo kakvih vrsta boli jer je bol neugodna te zahtjeva prilagodbu uma na ono što tijelo, ili sam um sa sobom, prolazi.
365 dana je prošlo, a dio mene je ostao u Budvi i vratio se sebi, kao da sam se susrela sama sa sobom prije života koji je tad trebalo (pre)živjet. Svi smo imali takve trenutke, i bit će ih još. Kad nešto želiš, onda to uzmeš. Nitko ti ne poklanja. U krajnjem slučaju svaki dan svatko od nas najmanje što može ‘uzeti’ je vrijeme za sebe i maksimalan rad u trenutku.
Tvoj drugi život počinje onog trenutka kad shvatiš da imaš samo jedan, da ništa ne gubiš ako ne spavaš pedeset sati,
da je krajnje vrijeme da izvučeš onu haljinu i štikle u kojima se dobro osjećaš,
da izbrišeš njegov broj mobitela,
da uzmeš odmor od muža i djece na jedan vikend,
upišeš tečaj španjolskog,
odeš s frendicama na ljetovanje,
prihvatiš poziv na spoj onog zgodnog tipa kojeg si upoznala prošli vikend.
Ti (možda) čekaš bolje dane, ali ne budi tako sigurna da će i tvoj život čekati tebe da se sjetiš živjeti.
