Iako sam još uvijek u vakuumu ‘ne znam koji je dan’ um se pokušava prisiliti na adaptaciju da uskoro kreće povratak u rutinu. Jedino pitanje koje mi se neprestano vrti u pozadini je: koju točno rutinu?
Prošla godina bila je radna, duga, spora, pretenciozno da kažem – točno onakva kakva bi trebala biti dobra godina. Bez oscilacija. Da mi je netko spomenuo da će ovi epiteti biti ono što želim od godine da ju klasificiram pod vrlu dobru, rekla bih da je potpuno skrenuo. Ili sam ja u međuvremenu odrasla!?
Čitajući statuse (i kolutajući očima) koje je napisala neka prošla verzija mene, i perifernim vidom primjećujući navalu rekapitulacije godine na društvenim mrežama osjetila sam da se u kakofoniji ne moram dokazivati za validaciju nepoznatih ljudi. Čak ni budućoj sebi koja će za pet godina jednako okrenuti očima. U apsolutnom društvenom kaosu očuvanje mentalnog mira i privatnosti trenutno je najvrjednija valuta.
U tridesete sam ušla s mantrom da ću pokušati raditi manje, i pametnije. Naglasak je bio na ‘manje’, da ću se odmoriti da svih prošlih desetak godina ganjanja nečega – fakulteta, stipendija, ocjena, posla, preseljenja, novih starih ciljeva… Čitajući te zapise vlastitih misli uviđam razine na kojima sam bila oštećena. Rastužuje me da slični obrasci oštećenja, uz svakodnevno postavljanje samodijagnoza, preplavljuju društvene mreže. Valjda je to ‘novo normalno’. Tješim se da je pojedine životne pizdarije bolje odraditi prije nego kasnije. Posljedice su svakako manje i brže se saniraju.
Ciljeve nisam postavljala ni za prošlu ni pretprošlu godinu jer se s vremenom prioriteti iskristaliziraju sami od sebe. Ujedno je to bio i test kako je kad život ide sam od sebe, bez pokušaja kontrole. Možda je to i sugestija onih bestsellera samopomoći; pusti pa vidi gdje ćeš završiti. Moj skeptični um ima vrlo nepristojan odgovor na to.
S jedne strane život je predivan kad pustiš da se sve odvija svojim tokom, i linija manjeg otpora i osjećaja odgovornosti jer se nešto ‘nije dogodilo pa jebiga’. Predivno puštanje da sve ide svojim životnim tokom mene je vratilo pola života unatrag.
Povratak sebi (dok još imaš kome)
U društvu u kojem većina pokušava biti ono što nije, prikazati se onim što nije i prodati se za ono što nije, pratiti svoju unutarnju intuiciju i vrijednosti postala je umjetnost. Čak i kad znaš gdje ideš, u trenucima labilnosti nije teško poskliznuti se pa upasti u crnu rupu preispitivanja svake životne odluke, pogreške, vlastitih interesa koji najvjerojatnije ne odgovaraju današnjim trendovima. Gotovo kao da smo u odrasloj verziji srednje škole, samo se to igralište preselilo na posao, usputna poznanstva, virtualni svijet.
Posljednje dvije godine provela sam u svojoj jazbini pokušavajući biti prisutna na van koliko je potrebno kako bi bilo vidljivo da sam živa. Postala sam zahvalna na ‘sitnicama’ da se ne moram opravdavati ni za što jer zapravo nikoga, osim par najbližih ljudi, nije ni briga. Ljudima je teško prihvatiti da su nebitni, a kad zastaneš u toj nebitnosti krije se ona nedohvatljiva sloboda kojoj težimo.
U svojoj jazbini otkrila sam jutra bez alarma s mobitelom u trećoj prostoriji; uspomene skrivene u albumima koji su se neprestano preslušavali; duge šetnje sa psom bez ikakvog cilja; omiljene skandinavske krimi romane; mir u povratku doma nakon dvanaest radnih sati osobi koja svakom satu daje smisao; vještine u kulinarstvu koje nikad nisam testirala do kraja; ljubav prema malim stvarima poput obilaska lokalnih talijanskih supermarketa i tišine na koncertima prije početka prve pjesme…
Nakon dvadeset godina ponovno sam otkrila dosadu, makar kratkotrajnu, i maštanje. Obje zahtijevaju vježbe isključivanje stvarnog svijeta i čačkanje po vlastitom mozgu. Vjerujem da to umanjuje krizu identiteta tridesetih kad dio života prođe pa se pitamo ‘tko smo’, i ‘što želimo’. U tom periodu nisam bila najbolja prijateljica. Svjesna sam da je to cijena koja se plati kad prestaneš biti svima sve da bi sebe uvjerio da si dobra osoba.
Ne vjerujem da postoji vodič koji bi trebalo slijediti, ali vjerujem da su dobre smjernice pola odrađenog posla. Ovo je možda i prva godina koju ne vidim kao ikakav novi početak, jer bi to značilo da je sve prošlo nevaljalo i neuspješno, a nije.
U (ne)radu doista i je spas; u pronalasku sitnica, vještina koje su nas oduvijek veselile, ali smo zaboravili na njih jer su nas odgojili da s odraslim godinama dolazi ozbiljnost. S odraslim godinama, nadam se da, dolazi jedino mudrost da s naučenim ostvarimo ono što nismo mogli kad smo bili klinci.
Makar to značilo i kupnja karte za koncert omiljenog benda tinejdžerskih dana.
