Srijedom čitajte kolumnu Katarine Marjanović, autorice bloga, studentice kroatistike, kolumnistice, kreativke i vječne zaljubljenice u lijepe riječi, pozitivne ljude, tipkovnice, kamere, fotoaparate, pisanje, ženske stvarčice i ostale jednoroge. Osim ovdje, pratite je na Facebooku, blogu i Instagramu.
Vjerujem u motivaciju kao jednu od najljepših stvari na svijetu, ali mada (srećom) još uvijek nemam neki ogroman broj godina staža na ovoj planeti, već lagano imam dovoljno iskustva da shvatim da više nego u motivaciju vjerujem u disciplinu. Vjerujem u rano ustajanje. I vjerujem u pošteni trening misli da ostanu fokusirane na dobro čak i onda kada se čini da stvari izmiču kontroli. Vjerujem u plan A. Vjerujem u trening uma čak i više nego u trening tijela. I vjerujem u emocije. Vjerujem u to da nema jednog ispravnog puta jer znam da 5 i 4 daju 9, ali da ga isto tako daju i 7 i 2 ili 6 i 3. Mislim, vjerujem ja i u burek s mesom, ali o tome drugom prilikom.
Kada sam bila u osnovnoj školi, moja sestra je tada bila u gimnaziji, a ja bih učila paralelno za istim stolom s njom i ne bih prestajala učiti dok ona ne prestane. Jer ako može starija sestra, možeš i ti, ona je za tebe u tim godinama trendseterica. Ako je to bilo 2 sata, sjedila bih i ja 2 sata. Ako je to bilo 5 sati, sjedila bih i ja 5 sati. Ako je bilo 7 sati, sjedila bih i ja 7 sati makar morala oči podbočiti čačkalicama.
Pa mi se nekad čini da baš tome dugujem svoju dosadašnju disciplinu i to što me nitko nikada nije morao tjerati na učenje i pisanje zadaće, što na ispit nikada nisam išla turistički ili što mi i nije postojala opcija da odustanem od nečega što sam započela, samo zato što je bilo užasno teško ili užasno dosadno ili užasno staroslavenski-jezik-i-morfologija. Jednostavno bih napravila ono što moram ako bi to bio put prema onome što želim. Koliko god sati, mjeseci, dana ili godina trebalo. Dobro, nekad bih se onako zdravo kao i sav pošten i normalan svijet zaklela sama sebi da neću i da idem spavati zimski san, a znala bih potajno i tada da mi to nije i neće biti opcija. Jer nisam navikla da mi bude opcija. Jer sam shvatila da je u životu teško ponekad raditi one stvari koje te vode do onoga što želiš, ali da meni još teže pada zaspati znajući da ih nisam napravila. Nekako sam kasnije u hodu shvatila onu da u životu prvo mi stvaramo naše navike, a zatim one stvaraju nas.
Shvatila sam i to da je motivacija predivna stvar, ali varljiva za oslanjanje, i kad ona zakaže, mora uskočiti disciplina. A zakazat će na trenutke, čak i kada radiš ono što voliš najviše na svijetu. I shvatila sam još i to da, ma koliko sati, dana, mjeseci ili godina ti bio za knjigom, u teretani, za loptom ili bilo gdje drugdje, uvijek će se naći netko tko će reći: „Baš je sretnica, pročita jednom i zna za 5.“ Ili „Baš je sretnica što ima takve gene.“
Nešto kao ona ekipa koja govori da je Beyonce lakše nego nama jer ona ima asistentice, kao asistentice su joj se otimale asistirati dok nije postigla već sve. A i dalje kaže da trenira satima svaki dan da bi mogla uopće biti Beyonce. Ona koja bi komotno mogla dići sve četiri u zrak i živjeti na staroj slavi još idućih…30 života. I dajem ruku u vatru da i s asistentima radi u danu sama više nego bilo tko drugi tko ima vremena davati takve besmislene izjave. Jer, shvatila sam i to da, umanjujući tuđe uspjehe nećemo uvećati svoje.
I da hraneći svoj ego nećemo nahraniti svoju dušu. Pa što je kome važnije. Za kraj, kako je W. Faulkner divno rekao: „Pitali su me pišem li samo onda kada sam inspiriran. Rekao sam im – Da, to je, srećom, svakog jutra u 9 sati.“ Pametnom dosta!
