Srijedom čitajte kolumnu Katarine Marjanović, autorice bloga, studentice kroatistike, kolumnistice, kreativke i vječne zaljubljenice u lijepe riječi, pozitivne ljude, tipkovnice, kamere, fotoaparate, pisanje, ženske stvarčice i ostale jednoroge. Osim ovdje, pratite je na Facebooku, blogu i Instagramu.
U Zagreb sam došla 2012. godine s nekom ludom idejom o tome kako će sve to skupa izgledati, koje ljude ću sretati slučajno ili namjerno, koji potezi tramvajem će bit moji, koji štandovi s kestenjem će mi mirisati ujesen. Više-manje sve te ideje rasplinule se i nestale nečijom tuđom voljom otprilike već negdje prvog dana, ostalo je tek neko retoričko pitanje iznad glave što ću sad s tolikim gradom i tolikim godinama koje me čekaju, a još ni staroslavenski na faksu odvalila nisam.
Volim se sa Zagrebom od prve sekunde. I nikad mi nije bilo jasno da bi ga itko mogao ikada ne voljeti. On meni dođe ko onaj neki dobri tata koji ti omogućuje sve, tvoje je samo da malo trepneš, ako ne jednom, onda je dovoljno dvaput. Iako ništa nam nije išlo pretjerano po planu. Tek koju godinu kasnije, shvatila sam da je sve itekako išlo po planu, ali nekom planu koji danas da mogu vratit vrijeme ne bih mijenjala ni u korak. Baš ni u korak, ni u sekund, ni u seen, ni u ispit, ni u neprospavanu noć. Osim što bi me luda glava podsjetila da ne završim taj studij književnosti, a da nisam u hodu zapisivala koje sam sve knjige pročitala. Ako mi to ostane najveća tuga za života, neka je.
Došla sam sa sela i Zagreb je tolerirao sve. Tolerirao je moje želje, moje cipele vječno na pete, tolerirao je to što mi se nikad ne nose traperice, tolerirao je snove, terase s glazbom uživo kao najdraže opcije, tolerirao je vjerovanja da je ok, što god, ok je. Nije odmjeravao ispod naočala, nije se smijao, nije se došaptavao, nije ispitivao, nije pitao zašto netko nosi štikle, a netko marte, nije tražio razloge zašto ne, a uvijek je tražio razloge zašto da.
Podmetao mi je ljude koje ni u mašti ne bih složila tako, poslove koji su se nekada činili da ih ima samo u Americi, emocije koje nisam znala da sam sposobna imati, trenutke koje ne bih mijenjala ni u sekund, učio me da je ok baciti se sam među hrpu nepoznatih ljudi na kojekakav event ako si već pozvan. Život mi je okrenuo ako ne za 180, barem za nekih 130 stupnjeva. Eto zakaj te volim Zagrebe. Zato kaj smo svoji od prve sekunde.
