Čitajte kolumnu Tipkovnicom razlivene misli naše kolumnistice Andree Tintor koju pratite i na blogu Razlivena Tinta, kao i na Facebooku i Instagramu.
U siječnju je navršila 55. Kad razmišljam koliko ima godina, moja mama uvijek ima četrdeset, iako se ne sjećam kako je točno izgledala prije petnaestak godina. Znam da je bila mršavija i da bi me poslala k vragu da joj to sad kažem.
Dok sam izlazila iz auta prema autobusnoj sjetila sam se da sam skoro zaboravila da joj je rođendan, iako sam joj uredno donijela poklon. Okrivit ću pospanost za lošu koncentraciju i ranojutarnji odlazak na groblje.
Dok sam odrastala poznanici i rodbina uvijek su mi govorili kako sam ja „mala“ ona jer si sličimo izgledom, a što sam starija i po glasu. Mrzila sam to. To što nekome padne na pamet da me uspoređuje s nekim, makar to bila i moja vlastita majka. Od djetinjstva sam imala izraženu potrebu da budem svoja, no neke poveznice kroz život je očigledno nemoguće izbjeći.
Ona nema fejs ni Instagram, ali tu i tamo uhodi moje profile čisto da vidi što objavljujem. Redovno čita moje kolumne, a kad pomislim da pročita nešto iz mog uma malo me sram. Znam da će sutra na pauzi pročitati i ovu. Nije to loš sram ili da mislim da su moje kolume loše, već jednostavno vjerujem da ima drugačiju percepciju mene kao njenog djeteta.
Rastavu svojih roditelja doživjela sam, i proživjela, kao jedno razdoblje koje mora proći. Nisam znala u kojem smjeru će se razvijati moj odnos s tatom pa mi je uvijek govorila da smo sad nas dvije i da se moramo držati skupa. I držale smo se.
Bilo je lijepih dana kada bi išle šetati uz more, podržavala je moje ideje kućnih ljubimaca, organizirala je rođendane da ne osjećam da mi nešto nedostaje… Tad sam bila jedno od troje djeca čiji su roditelji bili rastavljeni u osnovnoj školi. Nama mama i tata nikad nisu skupa dolazili na roditeljski. Moja razrednica je za tatu ponekad posebno organizirala ono što se nekad nazivalo „informacijama“.
Bilo je dana kad je bila nezaposlena i živjele smo od alimentacije, a moj džeparac je bilo žicanje tate „daj još 100 kuna da imam“, bilo je dana kad smo pješačile u vrtić po zimskoj hladnoći u tenisicma koje su odradile svoje, ali sam se morala strpjeti za nove, bilo je dana kad je prioritet bio platiti struju jer je došla druga ovrha, bilo je dana kad je plakala, a to je bilo gadno jer moji roditelji ne plaču, i znala sam da nisam mogla pomoći.
O rastavljenim ženama, odnosno majkama, mojih prijatelja u maloj sredini nije bilo baš lijepih riječi. Niti jedna nije bila dovoljno dobra da zadrži muža, pa se polemiziralo kako će odgajati djecu, pa se sažalijevalo nad nama bez razloga jer se pretpostavljalo da ćemo odrasti u divljake i kriminalce bez očeva koji su nas, valjda, trebali držati pod kontrolom i autoritetom.
Ljudi u malim mjestima jednostavno imaju potrebu nadograđivati priče kako bi se hranili tuđom nesrećom. Meni to nikad nije bila nesreća, nego razdoblje koje je došlo da bi me nešto naučilo.
S vremenom sam odrasla, razvijala sam zdrav odnos s oba roditelja. Radikalno, no tata je oduvijek vodio u bitci dražeg jer smo i on i ja znali da se ne vidimo svaki dan pa moramo maksimalno iskoristiti naše zajedničko vrijeme, bez svađe i kritike.
S mamom je ipak bilo malo drugačije, valjda jer se navikneš da je jedan roditelj uvijek onaj loš policajac koliko god dobrog napravi za tebe. I vikalo se na mene kad bih ignorirala mobitel, i kad ne bih došla doma na vrijeme i kad bih rekla da idem negdje, a završila drugdje.
Sjećam se jedne scene kad je mama iskopala test za trudnoću u kasnim tinejdžerskim godinama te mi vjerojatno htjela slomit kičmu na pola. Ne zbog testa nego joj nisam rekla da sam možda u sranju i da sam bila neodgovorna. Jer mi je lijepo rekla da se moramo držati zajedno.
U međuvremenu je našla dečka. Još uvijek mi je smiješna ta rečenica i zajebancija na moj račun da ću tog čovjeka morati zvati „oćuh“. On je za mene uvijek osoba koja ima ime i prezime, i korektan je muškarac i odnos nam je sasvim u redu svih ovih godina. Ništa više i ništa manje.
O svojim roditeljima, direktno ili indirektno, naslušala sam se svakakvih priča. Ovisi o situaciji, no jedno vrijeme je mama bila glavna negativka jer se prvenstveno kao žena odlučila nastaviti živjeti svoj život, s druge strane tata je bio kriv jer je otišao i jer me „napustio“. U djetinjstvu je bio kriv jer je Srbin te jer ima svoj stav i ne živi po tuđim mjerilima vrijednosti. Ja sam, koliko god fizički ličila majci, gradila svoj karakter i osobnost po tatinom primjeru iako me nikad nije nazvao „sine“ jer zna da je to uvreda svakoj kćeri.
Kad dođem u Poreč uvijek iznova proživim emocije koje sam imala odrastajući tamo. Ne mogu reći da je bilo lagano, no u životu postoje puno veće tragedije i izazovi. Ipak, i ovi moji su me naučili jako puno toga.
Prvenstveno da ne odustajem i kad je najgore – preživjet će se.
A zašto nikad ne pišem o mojoj majci?
Ponekad jer riječi ne mogu izraziti sve što bih željela, ponekad jer postoje fragmenti koji su ljuti na nju jer je trebala biti drskija prema zlim jezicima, ponekad jer obje znamo da smo prerasle to da se ljubav izražava preko društvenih mreža i džabe bi nam bilo virtualno veličanje ako nije jednako i iza ekrana, ponekad jer sam od oba roditelja naslijedila introvertnost te određene emocije dijelim isključivo s najbližim krugom ljudi.
Retrospektivno gledajući sve što sam prošla i sve što sam čula o svojim roditeljima, tuđe pretpostavke, kao uvijek, bile su pogrešne. No, danas kad sam završila fakultet, kad sam samostalna, kad se moje kolumne čitaju po portalima, sada me preko majke pozdravljaju i hvale. I svi su znali kako sam divno, talentirano dijete i svaka čast mojim roditeljima na odgoju.
Nakon dvadesetak godina ona još uvijek odlazi u poštu po moje preporučene pošiljke iako dolaze na pogrešnu adresu, i dalje obavlja moju birokraciju koju smije, i dalje zove ginekologicu da me naruči za pregled jer zna koliko mi je muka pričati preko telefona…
Prošli vikend prošetale smo do grada da odemo na kavu i kupimo neke sitnice za ručak, a ona kakva je, modno osvještenija od mene, privlačila je poglede drugih žena kojima je vrhunac stila bila sportska trenirka za sve moguće prigode. U malom mjestu, nakon pedesete, zabranjeno je istaknuti se jer masa se voli utješiti kako smo svi jednaki.
Posebno me se dojmilo skeniranje pogledom jedne blagajnice kad smo došle platiti spežu. Tad sam shvatila da ako sam nešto naučila od mame je držanje do sebe kao žene – do vlastitog djeteta, do života, do samostalnosti, do posla. I da je stav „jebe mi se za vaša malograđanska mišljenja“ ipak naslijedan.
Nije istina da nikad ne pišem o mojoj majci.
Vidi se iz priloženog.
