Čitajte svaki utorak kolumnu Jednostavno ja u kojoj će vam naša kolumnistica Ivka Knežević otvorena srca i bez zadrške pisati “jednostavno” o životu. Pratite je na blogu i na Facebooku.
Prvi sat je povijesti u srednjoj školi, u učionicu ulazi dobrodržeća profesorica u godinama. Sjeda na stol, prekrižuje noge kojih bi se i Sharon Stone u sceni iz „ Prljavih strasti“, posramila i progovara. „Ovo je uvodni sat predmeta povijesti. Učit ćemo čitavu svjetsku povijest, uključujući i povijest Hrvatske. Hrvati su narod s drevnom poviješću, narod prepun bogatstava, ali imaju jedan ogroman problem. Hrvati sebe ne cijene. Oduvijek su završavali pod nečijom čizmom. Da ovaj komad zemlje ne vrijedi, ne bi se svi tijekom tolike povijesti borili da ga prisvoje. Jedino je tragično što Hrvati sami ne znaju svoju vrijednost. To je razlog zbog kojeg su uvijek završavali pod tuđom čizmom.“ Prošlo je od toga dovoljno godina da je točno jedan Hrvat već izrastao u jedno sasvim punoljetno stvorenje.
Ovo nije priča o osvajanju teritorija. Ovo je priča o tome što sam ljuta jer je prošao još jedan komad povijesti i opet se vrednujemo pridjevom „mali“! Ovdje se uopće ne misli na veličinu teritorija. Prošlo je Svjetsko nogometno prvenstvo, euforija će se stišati za nekoliko dana. Ono što mi nije promaknulo u svoj toj euforiji, bio je dio euforije koji mi se nije svidio. „Ovo je nevjerojatno! Sad će svi čuti za Hrvatsku! Svjedočimo povijesnom trenutku, ovako mali, sad će čitav svijet čuti za nas! Jedna ovako mala država, ljudi moji, čitav svijet će sada čuti za nas male, dosad nebitne!“.
Gle, ljudi moji. Ne miješajte mi veličinu teritorija u ovo. Kladim se kako jedna Švicarska ili jedan Monako, nikada ne bi sebe nazivali malima da su bili u nedjelju na tom stadionu i igrali tu povijesnu utakmicu. Ako ne pričamo o veličini, o čemu onda pričamo? O ljudima? Svi stručnjaci van naše države govore kako nigdje nisu vidjeli boljih i stručnijih doktora, do u Hrvatskoj. Bez obzira na to što nigdje nisu vidjeli lošijih bolnica do u Hrvatskoj. To ćemo ovdje pokušat izbaciti iz jednadžbe. Svijet nije čuo za nas? Ne mogu proći centrom jednog manjeg dalmatinskog grada, jer sam klaustrofobična, a čini mi se kako će me ugušiti vreva stranih turista dok se pomaknem par koraka. Da ne pričamo o vrhunskim sportašima, znanstvenicima, izumiteljima, umjetnicima. Opet da nikako ne zaboravimo niti male, a najveće ljude ove zemlje. Punog srca, ispružene ruke sa svime što imaju. Hrvati su vodeći narod u doniranju organa na svijetu. To što su druge stvari trule u državi Hrvatskoj, to je drugi par postola. To je nešto što bismo ovim velikim srcem mogli i riješiti, samo kad bismo se oslobodili straha. Bez obzira na sve.
Svijet zna za Hrvatsku, svijet je čuo za Hrvatsku. Vjerujte mi! Mi smo ti koji ne znamo i mi smo ti koji nismo svjesni vlastite vrijednosti. Pa se u svakom imalo većem događaju, kao što je ovaj proteklih dana, skromno pokrivamo ušima i nazivamo malima. Šteta! Ne bismo trebali. Ne volim bahatost, bahatost nije definicija samopouzdanja. Baš kao što nije ni bacanje vlastite vrijednosti pod noge, neka vrlina. Nije! Možemo li za početak, barem kolektivno mijenjati svijest i početi govoriti kako smo dovoljni?! Kako nije igrala neka „mala“ Hrvatska protiv neke „velike“ Francuske, Engleske iliti ne znam ni ja koje druge države svijeta? O, Bože moj, zar je to moguće? Zašto ne bi bilo moguće, pitam vas ja? Zašto ova sva drevna povijest kojoj pripadamo ne leži tu kako bi nas napokon više nečemu naučila? Kako smo dovoljni, jednaki, dovoljno dobri?! Pošto neću zagovarati bahatost. Svijet je odavno čuo za nas, mi smo još ti koji trebamo čuti sami za sebe.
