Andreu pratite na službenoj stranici, Facebooku i Instagra
Znaš da te opizde hormoni početkom sedmog osnovne kad je pola djevojčica zaljubljeno u tri frajera koji su arhetipovi onog što gledaju u teen serijama. Jedan propalica, sitni diler i secikesa neoprane kose, ali ima šarm misterioznog momka. Drugi kovrčavi roker na gitari, glavna atrakcija školskog benda, a treći ‘samo’ crn, visok i zgodan. Djevojke iz razreda su se svako polugodište pomolile da imamo tjelesni isti sat kao i oni. Trebalo je pronaći motivaciju za preskakanje kozlića.
Fast forward srednja škola. Pojedine djevojke moje generacije tražile su ogledni primjerak frajera s manirama, autom i ispeglanom košuljom, druge su nastavile svoj niz tajanstvenih probisvijeta zbog kojih su više plakale nego smijale. Moj um je živio u stihovima: Blue jeans, white shirt / Walked into the room you know you made my eyes burn / It was like, James Dean, for sure. Upoznali smo se u decembru.
Da osvojim frajera tamne kose, svijetlih očiju, kožnjaku s maramom u džepu i gitarom u gepeku, bilo je potrebno zabiti se glavom u stup, ispred njega. Nisam mogla proći neprimjećeno. Moj tip frajera, poprilično egzaktan kako mi i danas govore prijateljice, onaj je koji živi svoj identitet punim plućima sa svim svojim manama i vrlinama. Dualnost identiteta poželjna kako bi isti mogao biti odgovarajuće društvo svim mojim ličnostima.
Paralelno sam odrastala uz serije koje slave toksičnu muškost i s muškarcima koji su bili introverti bez konfliktne karakterne crte. Odgojeni u krkanskom okruženju za koju su bili gospoda. To me naučilo da kroz život ne odustajem od kriterija koje sam zacrtala, bili oni poslovni ili privatni.
Popularna kultura me odgojila da propitkujem kriterije koje vidim i koje živim.
Toksični karakteri popularne kulture
Prije desetak dana Tea me u šetnji pitala koliko mi je važno da su bliske osobe u mom društvu pogledale Seks i grad kako bi s njima diskutirala o tom poprilično kompleksnom sit-comu. Ili su mi to bliske osobe jer su pogledale seriju?
Dugo sam u društvu nosila breme Carrie Bradshaw, posebno od trenutka kad sam počela pisati kolumne. Ne znam jesu li vjerovale u to da bih trebala odabrati toksičan odnos ispred vlastitih vrijednosti? Ili je moj ljubavni život uvijek bio hot tema jer su, bez lažne skromnosti spletom okolnosti, u mom društvu uvijek hot frajeri!?
Jedan tekst na regionalnom portalu obradio je, nažalost ukratko, temu što su nas zavodnici iz serija naučili o toksičnim vezama. Kažu da digitalni mediji ne trpe duge, opširne i argumentirane tekstove. Ipak, pobrojati nekoliko naizgled zgodnih i istovremeno toksičnih frajera bez dubinske argumentacije ne pridonosi edukaciji o pop kulturi osim što potvrđuje da navedeni karakteri nisu onakvi kakvima ih romantiziramo. Također, kad netko kaže da je Aiden super fiktivni lik okrene mi se želudac.
Čitajući kratku analizu tko je u tih top sedam toksičnih likova sjetila sam se znanstvenog članka na koji sam naišla prije nekoliko godina. Silvana Kosanović u članku Suvremene muško-ženske konstrukcije u američkim televizijskim serijama Seks i grad, Kućanice i Vatreni dečki argumentira načine konstrukcija suvremene ženskosti i muškosti. Prema njenim istraživanjima i analizi narativa u navedenim serijama kult tijela, seksualnost i idealizacija izgleda prostaju važna normativna očekivanja, a navedene serije su proizašle kao potrebe potrošačkog društva.
Ono što su nekad bile navedene serije danas je Emily u Parizu i reboot Gossip Girla, koje se pokušavaju prilagoditi vremenu u kojem živimo.
Koliko god bježale od stereotipizacije, odmahujemo rukom i kolutamo očima na toksične fiktivne likove, uvijek nekako prihvatimo da popularne serije i fiktivni likovi postanu naš guilty pleasure. Isključivo zato što nisu stvarni pa si dopuštamo taj luksuz da se zaljubljujemo u diskutabilne reprezentacije i konstrukcije muškosti dok se ne poskliznemo u stvarnom životu.
Toksični karakteri stvarnog života
Ono što smo naučile kroz popularnu kulturu prožima se svakodnevnim životom i prezentacijom muškosti u domaćim medijima. Aktualni primjeri koje gledamo s divljenjem ili gađenjem su dvojica muškaraca kako se razbacuju javnom prostoru aludirajući da bi oni bili najsretniji kad bi im se izmjerilo čiji je veći. Vjerujem da bi žene ostale vidno razočarane.
S druge strane imamo muškarca, ogledni primjerak podijeljene ličnosti između uglađene javne persone, strastvenog navijača te domoljuba dobrog bicepsa kojeg bi mnoge u krevetu kroz uzdisaje s guštom zvale: Ministre!
Nadalje, kad bi krenula u analizu reklama vidimo neobrijane proćelave likove koji žive s mamom i izgledaju kao da se približavaju osmom mjesecu trudnoće. U jednažbu uključena poflekana bijela potkošulja.
Zanimljiv je taj fenomen onog što se na Balkanu smatra oličenjem privlačnog ponašanja. Naizgled odbojno i primitivno, a potajno privlačno, seksi i poželjno.
Istovremeno je seksi kad muškarac zauzme stav, popljuje koga god treba i udari šakom dok god ta šaka nije usmjerena prema nečijem licu. Za koliko njih, koji udaraju po stolovima, možemo biti sigurne da neće udariti štogod im se nađe na putu? Uvijek se sjetim scene pri kraju Seks i grada kad Carrie pokupi pljusku kojoj se na kraju smije. Većina žena u stvarnom životu plače i proklinje svoje odluke.
Napeto je kad mušakrac ima moć u kojoj odlučuje hoće li nekome pomoći ili odmoći i pri tom tu istu moć ne iskorištava. Ali, to sam samo ja, žena koja je usprkos krkanluku kojim je okružena odlučila stvarati vlastiti narativ kojem s vremena na vrijeme dopuštam da me iznenadi. Zahvale prosljeđujem svom ocu koji je veći feminist od pola žena u mojoj obitelji. Nije ničim udarao da to dokaže.
S godinama sam naučila da se ne petljam u izbore partnera svojih prijateljica osim u iznimnim situacijama kad pričekam da se s guštom uz vino nasmijemo da smo obje znale, jedna prije, druga doduše na vrijeme. Posebno ako su svoj fiktivni guilty pleasure prebacile u realni život.
Ono što vidimo u reprezentaciji ženskosti i muškosti u domaćem javnom prostoru zapravo govori jako puno o društvu u cjelini. No, smatram da tako treba i biti. Jedini problem nastane kad ove naše drkadžije s malih ekrana nemaju baš veze s ekipom iz američke produkcije, bez obzira na stupanj toksičnosti. U tom trenutku se sudaraju ženska očekivanja s realnošću.
Probleme rješavamo tako da uključimo još jednu epizodu omiljene serije.
