Andreu pratite na službenoj stranici, Facebooku i Instagra
“Molim te, saberi se. Ti si Andrea Tintor. Znam da ti to glupo zvuči, ali daj jebote više prihvati činjenicu koliko si narasla posljednjih godina i da ti to ime nešto znači”, govorila mi je na telefon dok sam prolazila dekonstrukciju identiteta. Motivacijski govor trajao je tri minute. Spustila sam joj slušalicu, kako se to još uvijek kaže, i nastavila s danom.
‘Ako ikad budem imala par prijateljica koje su moje srodne duše, nadam se da nikad nećemo histerizirati na Severininu himnu o ženskom prijateljstvu i plakati u kružoku.’
Upravo su me takve misli pratile kroz život kad bih na kraju školske godine, rođendanima, djevojačkim i svadbama s pristojne udaljenosti gledala ekipu kako pokušava inicirati puknuće glasnica u znak pravog prijateljstva. Meni je trebala jedna ili dvije žene koje će sa mnom stajati sa strane, s pivom u plastičnoj čaši i usklađeno imati izraz gađenja na licu.
U djetinjstvu prijatelje biramo, barem u mom slučaju, po tome koliko blizu živimo ili koliko jedva čekamo ljeto da vidimo hoćemo li se ponovno sresti, provesti tri mjeseca na plaži te nastaviti sa životima dok nas svakodnevica ne odvede u svom smjeru. Odrastajući kao jedino dijete sjećam se koliko sam vremena provodila sama i ako sam se htjela zabaviti morala sam biti jako maštovita. Danas to isto vrijedi samo u drugačijim oblicima.
Kopajući po obiteljskim albumima naišla sam na fotografije prvih dokumentiranih rođendana. Do treće godine moj rođendan su slavili odrasli ljudi. Nakon treće bilo je podjednako djece i odraslih. Nakon četvrte na fotografijama nije bilo tate. Nakon šeste prepoznajem lica iz vrtića i škole. Nije mi bilo jasno što nas je tad povezivalo, ali bilo je simpatično osjećati da pripadam nekom društvu. Nikad nisam pripadala. Tad sam smatrala da je moje pravo društvo nekoliko plišanaca.
U osnovnoj školi sprijateljiš se s onom osobom s kojom jedva progovoriš pet rečenica jer ste sasrani introverti. I tako pohađate osnovnu školu, ali i idete kroz život sljedećih dvadeset godina. Ključni su trenuci kada smo znale šutjeti jedna drugoj na pizdarije jer smo se u istima tražile i gradile. Ona nije sister from another mister, ni ja njena jer smo naučile kako je dobro i često zajebano biti jedino dijete. Prijateljstvom ne pokušavamo nadomjestiti osjećaj za koji ni ne znamo kakav je.
Ne meljemo na mobitel po nekoliko sati, no čujemo se svaki dan. Na poruke u ranim jutarnjim satima s pitanjem ‘Gdje si bila do sad?’ odgovaramo ili na šanku ili na kurcu jer svaki drugi odgovor je notorna laž. Prije par mjeseci nazvala me u deset navečer. Usrala sam se da je netko umro jer na koncert u doba covida nije otišla, a posljednji s kojeg mi je drečala je neki INMusic. Gledala sam u poziv i razmišljala što će me dočekati s one strane kad se javim. Zaručila se. Rekla je: “Eto, ipak neću umrijet sama s mačkama.” Smijale smo se devijantnim primislima.
Srednjoškolska prijateljstva su obilježena dramom. Posebno ako jedan plavooki frajer odluči testirati ženske odnose u magli promila. Sjećam se nekoliko situacija s različitim akterima. Nažalost, bila sam glavni lik jedne. U to vrijeme adolescencije i jačanja popularne kulture, ili bar svijesti o određenim sadržajima, počinje i identificiranje s određenim likovima. S obzirom na stereotipe u serijama nije ih bilo teško prebaciti u realni život: uvijek jedna najpopularnija djevojka u generaciji, jedna alternativka, jedna s najboljom guzicom u školi, jedna sportašica koja kad je zakoračila na maturalnu je sve ostavila bez teksta, one of the boys koja je bila glavna na svim feštama i šankovima (still got it!), jedna povučena dok joj ne puste najdražu pjesmu…
Dobar odgoj i različit ukus u frajerima tad, osim par na-greškama-se-uči iznimaka, stvorio je žensko društvo koje je dijelilo trenutke tinejdžerskih dana u malom mjestu. Uzmeš najbolje od onog što imaš i radiš s tim komponentama života.
Onda se zaljubiš pa upoznaš njegovu najbolju prijateljicu koja s vremenom i spletom okolnosti postane samo tvoja najbolja prijateljica. I tako koračate kroz život u različitim fazama čitavo desetljeće, povremeno i razdvojene na drugim krajevima svijeta, s novim frajerima pod rukom dok nije pronašla jednog za kojeg sam i ja potpisala da je ‘taj’.
U (kasnim) dvadesetima prijateljstva se grade tako što po putu skupljaš osobe s kojima se nađeš na istoj valnoj duljini i jednostavno ih prisvojiš kao svoje.
Na fakultetu je to bilo par riječi promrmljanih na uvodnom satu popularne kulture i od tad je prošlo previše markiranih predavanja uz alkohol, pet godina i deset proslavljenih rođendana. Ne sjećamo se baš svakog, a svi su bili za pamćenje.
Jednu osobu sam prisvojila na izlasku iz zone komfora pri odlasku na konferenciju potpuno sama. Od rečenice “Pa čitam tvoj blog”, a ja se prekjučer doselila u Zagreb, prošlo je isto pet godina i deset ljudskih te devet psećih rođendana, jedno vjenčanje i dva uspješna brenda.
Kad pomisliš da je pametno davati druge ljubavne šanse ispostavi se da nije, no u zadimljenom podrumu uz preglasnu glazbu i sarkazam upoznaš osobu jednake boje kose i osobnosti čiji ‘no blušit’ pristup životu opasno graniči s tvojim. Stereotip bi rekao: konkurencija, no postala je prijateljica koja ima najjači autoritet kad mi treba reći dvije tri zdravorazumske.
Kažu da nema prijatelja u poslu pa nisam znala koga očekivati s druge strane ‘čujem da imate prostora za jednu kolumnisticu’ ekrana. Danas radni ‘sastanak’ počinje s rečenicom: “Ajd naručila si pivu, već sam se pobojala kave. Oćemo još dvije?” Prošlo je četiri godine te dvjestotinjak kolumni i tekstova. Bez cenzure. I dalje ni ona ni ja ne vidimo tipfelere. Naše prijateljstvo definitivno nije greška.
Jedna kava s nestrpljivim psom, tik prije pandemije, pretvorila se u početak trija koji naravno da ima svoju chat grupu kojoj ništa ne promakne i u kojoj uživam u mudrosti svojih godina, a svaki susret završi s opasnim iznosom računa i upalom mišića od smijeha. Kad čujem njih kao da slušam sebe prije nekoliko godina. Naivno, ali jako simpatično. Naučile su me pažljivije slušati jer znam da ću se smijati samoj sebi kroz koju godinu.
Na radnom mjestu drama zna poprimiti srednjoškolski oblik, pa je i u tim situacijama najbolje sve promatrati s pristojne udaljenosti. Sretale smo se u kuhinji, zajedno kuhale kavu, skužile da imamo zajedničkih tema i počele se družiti kad smo napustile isto radno okruženje.
Pričala sam joj o svojim ljubavnim narativima za koje navija da napišem knjige pa snimimo film ili seriju. Pričam joj o svojim ljubavnim narativima, više ih ne može ni pratiti. Rekla je da ću imati njenu podršku i da se nađem u kutku zabačene ulice, mrtva pijana, razmazane maskare i pokidanih hlača. Skupila bi me i presvukla. Slavile smo moj rođendan, ovaj posljednji. Razmazala mi se maskara. Bila sam mrtva pijana. Skupila me, presvukla i pospremila u krevet.
Žensko prijateljstvo s malih ekrana
Odrasla sam uz serije koje su slavile ili barem pokušavale slaviti ženska prijateljstva. Uvijek je bila ekipa nekoliko dijametralno različitih likova koje su upotpunjavale određeni stereotip kako bi ih publika mogla bolje razumjeti. I tako smo odgojene da mislimo ako nemamo nekoliko grla koja će vrištati i histerizirati na jeftine poskočice nešto nije u redu s našim životima. Ili izborima.
Osim ultimativnog Seksa i grada prezentaciju ženskih prijateljstava vidimo i u Gilmoricama, Uvodu u anatomiju, Prijateljima te još pokojoj kultnoj seriji.
Ipak, nikad mi nijedna od navedenih nije u potpunosti ‘sjela’. Sve do Bold Typea.
The Bold Type je počeo s prikazivanjem 2017. godinu dana nakon mog preseljenja u Zagreb. Moja motivacija za serijom je porasla kad sam čula: “To su neke tri cure, redakcija… Ima seksa i neki zgodan lik. Tvoj tip.” Prodano. Očekivala sam površnu seriju koja će me zabaviti, a nakon pet godina, pet sezona i pedesetak epizoda dobila sam gušenje u suzama zadnje dvije epizode koja je označavala kraj jedne ere i potaknula kvalitetan mentalni slom u trajanju od barem dva sata jecanja. Fikcija mi to češće napravi nego stvarnost.
Preko priče o jednoj redakciji, tri žene, prijateljstva, pijanstava, eksperimentiranja s gljivama, pogrešno ispravnih frajera, aktualnih feminističkih tema sjetila sam se da ono što mi se prikazalo je zapravo cijelo vrijeme bilo pred nosom i zove se ‘mojih 24/7 u drugačijim formatima’. Ponekad razmišljam je li ekipa moje industrije zahvalna što može uživati i stresirati se u stvarnom svijetu konstruiranom iz fiktivnog, je li sve postao isključivo sajam taštine!? Ili sam jednostavno mazohist.
Gledajući zadnje epizode serije vadila sam fragmente života zakopane u dubini uma kojeg sam toliko željela kao tinejdžerica. Ni sama nisam vjerovala da će (ću) se posložiti mrvu bolje nego sam zamišljala.
Iz malog grada otišla sam u veći na faks. Definirao me, i grad i fakultet. Skupivši diplomu nakon pet godina prisvojila sam posljednji fragment sebe iz Rijeke. Barem sam naivno mislila da je posljednji. Tijekom diplomskog ušetala sam u redakciju koja se predstavlja da je sve ono što vidim(o) u serijama. Nije bila. Kako sam ušetala, tako sam i otišla. Znajući da ono što ne pronalazim tamo mogu izgraditi sama. Nisam pripadala.
Između redaka fiktivnog i stvarnog nađe se najbolji prijatelj s odvratnim smislom za humor, partyji s besplatnim alkoholom i odličnom glazbom, seks u svim oblicima, prijatelj koji rastura u kreativnoj industriji i prihvaćanju vlastitog identiteta, nekolicina frajera kojima je poziv na gin postao sinonim za poziv na intimna druženja, celebrityji, bivši koji se uvijek vraća, frajer koji se pojavi ni od kuda i ostavi bez teksta, mamine prijateljice koje čitaju kolumne, mame mojih prijateljica koje čitaju kolumne, tatini radni kolege koji zovu da provjere jesu li pravu osobu vidjeli u lokalnim novinama, projekti kojima se veseliš i umireš od straha, divni kolege čije tekstove i kolumne s užitkom čitaš svaki tjedan…
Nisam pripadala dok me nisu stvorile riječi u kojima sam pronašla svoje mjesto.
Dok nisam čula njene riječi koje su me ošamarile stvarnim trenutkom da je ponekad potrebno zastati i cijeniti destinaciju na koju dođeš. Jednom, svako toliko, razmisliti o vlastitom identitetu u trećem licu.
Žena je ženi – žena
Ako imaš sreće prave prijateljice možeš nabrojati na prste jedne ruke. Mislila sam do nedavno. Onda sam shvatila da pravih osoba u životu uz sebe možeš imati onoliko koliko si spreman dati pravog sebe za njih. I oni za tebe.
Dolaze u različitim periodima. Iz drugačijih obiteljskih pozadina. S dinamičnim i impresivnim životnim pričama, ožiljcima, snovima, ambicijama, nadanjima i ljubavi. S izrazom gađenja na licu kad vide nešto krajnje patetično. Sa slobodom u sebi koje se bojiš. S emocijama kojih se sami boje.
Moje (najbolje) prijateljice nisu jedno društvo jer se te djevojke međusobno ne poznaju. Još. Dvije žive na stotine kilometara udaljenosti i daju definiciju doma. Jedna je na pseću šetnju udaljenosti. Druga na ‘opet smo najgore’ hvatanju za glavu. Treća organizira kladionice jer smatra kako bi mi život uvijek mogao biti za nijansu zabavniji.
“Ali Andrea, život nije serija,” čula sam nebrojeno puta.
Nije.
Bolji je.
Imam prijateljice koje me svaki dan podsjete na to.
I frajer koji uporno zove na gin.
Mojim prijateljicama.
Rebeki, Moniki, Anji, Tei, Nikolini, Aniti, Kaji, Irmi i Maji.
