Svake tjedan čitajte kolumnu Tipkovnicom razlivene misli naše kolumnistice Andree Tintor koju pratite i na blogu Razlivena Tinta, kao i na Facebooku i Instagramu.
Storybook i ja pogledavamo se već nekoliko dana jer sam odlučila sve laganije štivo pustiti za more, u četvrtak sam objavila tekst na blogu koji osim što je postao čitan diljem regije i rasplakao nekolicinu čitateljica me ostavio bez riječi za napisati nešto suvislo…
To je nešto kao čitanja dobre knjige i kad se pročita, kako započeti novu ako još uvijek živimo s likovima i njihovim sudbinama?
Jednako doživljavam određene tekstove koje sam napisala, posebice one koji u drugima probude emocije. Kako da sad napišem nešto suvislo kad moj um kontinuirano pokušava nadmašiti sam sebe, ali – što ako je to „to“, nema dalje, kako prepoznati da si dosegnuo svoj fizički, psihološki ili kreativni potencijal?
Posljednjih dana svi mediji pišu kako je uspjeh hrvatske nogometne reprezentacije najveći sportski uspjeh Hrvatske ikad. Osobno nisam pobornik mentaliteta „srebra i bronce zlatnog sjaja“ jer se time izražava veće nepoštovanje prema konkurenciji nego poštovanje prema onome za koga se navija, poštovanje prema samom sebi.
Vjerujem za svakog osobno da svojoj djeci ne govori kako bolje da se zadovolje s dobrom ocjenom nego ganjaju odličnu, da svatko vidi taj jedan korak da bude bolji sutra jer mentalitet „bronce zlatnog sjaja“ dovelo je ovo društvo do zadovoljenja s prosječnim, nedovoljnim, sve dok jedanaest frajera nisu otvoreno priznali da uvijek može bolje, da su svjesni da igraju u najboljim svjetskim klubovima s najboljim suigračima i da je vrijeme za pisanje povijesti, kolektivne i njihove osobne.
Vidjelo se to u očima Luke Modrića koji će zauvijek ostati svjestan da postoji taj trenutak da gdje to „to“, gdje se susreću snovi i realnost, da nakon nečega ipak nema dalje. Podsjeća me to na Di Caprijevog Oscara. Luka dokazuje da nema ništa pogrešno željeti više, željeti nadrealno jer da nije trenirao um da granice zapravo ne postoje, ne bi bio ovdje gdje je sad.
Što je u nogometu bilo toliko posebno da je državu uhvatila kolektivna euforija da ćemo se za desetak godina pitati – gdje si bio 15. srpnja 2018.?
Jednom riječju – brending. Brendiranje teških životnih priča kroz oči običnog čovjeka. Nogomet je postavio ljestvicu, koja je razumljiva svakome, kako ako želiš postići nešto zapaženo bez dobrog imidža i pričanja priče o kojoj ljudi žele slušati, čitati i gledati nema globalnog uspjeha.
Euforije nema bez emocije, a ljudi su gladni emocija. Ljudi su gladni osoba s kojima će proživljavati suze i sreću. Ljudi su gladni iskrenosti, koja često boli.
Jučer sam se probudila u pet ujutro uz otvoren prozor i kišu kako lagano pada. Nakon desetak minuta ležanja zapitala sam se što u tom trenutku radi hrvatska nogometna reprezentacija, koje psihološke pripreme ima Đoković prije finalnog meča, kad počinje dan za obične građane i kojim tempom će sve podrediti za gledanje onog što se naziva povijesnim danom!? To su moja razmišljanja u pet ujutro. Nisam zaspala do osam.
Koliko puta u životu čovjek može reći da je svjedočio pisanju povijesti, nečemu o čemu će se pisati knjige, snimati filmovi, nešto o čemu će se legenda i mit uspjeha prenositi generacijama? Koliko ljudi u životu je odlučilo da će jednog dana pisati povijest?
U petak sam položila zadnji ispit. Anja i ja same sa sobom smo se veselile u trenutku bez ikakvog shvaćanja da smo jedan korak bliže kreativnoj slobodi. Izašle smo na ispit bez ikakvih očekivanja, onda kad smo vidjele pitanja nam je došlo slabo da je samo alkohol poslije ispita mogao smiriti očaj trenutka, da bi nakon čitanja rezultata doznale da smo prošle. Od očaja do slavlja u sat vremena, gotovo kao cijelo Svjetsko prvenstvo ovih mjesec dana.
Taj ispit je toliko banalna stvar, ne samo u kontekstu Svjetskog nogometnog prvenstva nego u kontekstu cijelog mog života općenito. Zašto se onda, na dnevnoj bazi kad nemamo nikoga čije uspjehe gledamo na televiziji, opterećujemo glupostima? Zašto nam je ponekad lakše živjeti tuđi uspjeh nego mrdnuti guzicom za svoje snove kad iz mnogobrojnih primjera možemo naučiti da sve što je potrebno je – usuditi se?
U jednom trenutku života moj otac je odrastao bez struje, Luka Modrić je nekom štapinom čuvao koze od vukova, mom prijatelju rano ujutro ubijena je mama, prijateljica je dobila šakom u glavu jer je netko odlučio testirati vlastitu fizičku snagu na djevojci, Severini je izašao film koji nije trebao…
Život nije stao, nikome od njih. U nijednom trenutku nisu odlučili da za njihove individualne snove, uspjehe i ciljeve nema mjesta u ovom životu.
Život vrijedan življenja je onaj u kojem svaki dan pamtimo po vlastitoj pobjedi sebe.
Život nije stao ni jučer dok je trajalo finale, ne staje ni danas, ni sutra. No, možda bi svi zajedno trebali zastati, sagledati što se dogodilo s kolektivnom sviješću proteklih mjesec dana koja može ispisati neku novu individualnu i kolektivnu povijest.
Simbolično, jučer je bio dan koji je označio novi početak onih koji žele slaviti pobjede, vlastite i tuđe, slaviti zajedništvo koje nadilazi granice i politiku, slaviti shvaćanje da dok živiš, dok si zdrav i imaš svoje ljude oko sebe možeš slaviti svaki dan…
A svijet je gladan osoba koje će otvoreno priznati – da, uvijek može bolje; da, povijest se može ispisati, i ja ću biti ta osoba! Čuda se događaju ako vjerujemo da možemo, individualno i kolektivno, i da imamo tu neku svoju nedovršenu priču za ispričati jer svi žele biti dio dobrih priča, inspiracije i vjere u bolje sutra gdje je sve moguće.
