Andreu pratite na službenoj stranici, Facebooku i Instagramu te čitajte njezine tjedne kolumne na Jolie.hr-u.
Kada gradiš osobni brend tvoje ime, vrijednosti, tvoj život postaje jedna koherentna priča u koju su uprte oči poznanika i nepoznanika. Događaj privatnog života može proći ispod radara ako objaviš da „uzimaš pauzu“, podesiš postavke automatskih odgovora na mailove te se na kraju zamotaš u dekicu daleko od očiju čitatelja, pratitelja na društvenim mrežama, klijenata… Ipak, nakon svih ovih online godina koje provodimo na mrežama težak je povratak u onaj dobri stari offline život. Takav više ne postoji.
Prošlu nedjelju dok su me vozili u kolima hitne pomoći razmišljala sam da kolumna neće izaći uobičajeno ponedjeljkom. Protekli tjedan, nakon statusa na privatnom profilu kontemplirala sam kako ću se vratit pisanju i standardnim pop-kulturnim temama kad moje biće odbija nastaviti kao da se ništa nije dogodilo!? Kako da pišem o fenomenu Chiare Ferragni ako sam proživjela jedan cijeli tjedan boreći se s umom i emocijama!?
Nakon što su me dovezli na hitnu prva rečenica koju sam uspjela izgovoriti doktorici u šoku i pod adrenalinom bila je: Sad bih vam trebala reći: Dobar dan, na što se nasmijala te dodala da je doista dobar jer sam živa.
Popodnevna šetnja prije večere pretvorila se u agoniju kad su Slasha (mog psa) i mene napali psi bez vlasnika na vidiku. Nisam očekivala da ću ikad završit u crnoj kronici, ali eto – znam da ljudi vole bacit oko na tu rubriku pa prilažem link da ne moram još jednom prepričavat događaj, i zbog povjerljivosti pravnih procesa u tijeku.
Slash je u međuvremenu postao heroj ulice i doggo celebrity kvarta, a jedina poruka koju želim da uzmete iz mog slučaja je da budete odgovorni.
Status zahvale ljudima koji su mi pomogli i liječnicima koji me još uvijek svakodnevno liječe postao je viralan u trenutku i dijelio se od poznatih te nepoznatih ljudi, grupa danima… U kvartu su nas ljudi počeli zaustavljati, moje roditelje zvati na telefon jesam li dobro…
Istovremeno sam dovoljno anonimna i dovoljno poznata da znam kako efekt spotlighta može utjecati na meni bliske osobe koje do sad nisu prepoznate na ulici dok idu po špeceraj. Oni nisu birali takav način života. Poštovanje je uvijek treba biti obostrano.
Nekoliko dana tražila sam riječi kojima bih mogla opisati trenutno stanje uma… Nakon potresa krenuo je nalet emocija kad ti dođe da sjedneš na pločnik i plačeš jer shvatiš koliko je malo potrebno da te život usere od straha pa napokon postaneš malo zahvalniji na činjenici da si živ.
Raspad emocionalnog sistema dogodio se u trenutku kad sam smogla snage pogledati ozljede na nogama. Srce mi je pucalo na komadiće jer nitko osim mene i doktora nije znao pravo stanje stvari, u dva dana postala sam studija slučaja sve tri smjene bolnice. Na pitanje kakve su ozlijede suze su dolazile na oči same od sebe. Kako da ikome objasnim pravo stanje kad pretpostavljam da osoba koja pita nema snage nositi se s viđenim? Nije ovo CSI:Miami nego stvaran život, krv, masnice i tkivo.
Četvrti dan od napada pripremala sam mamu na fotke ugriza. Njezino: Ma daj pošalji mi to, nagledala sam se svačega u životu u nekoliko trenutaka pretvorilo se u Aupizdumaterinu ovo je užasno!
Koliko god željela vrištat na svijet da opišem kako se osjećam, imam toliko poštovanja prema sebi da mi nije palo napamet osjetljive fotografije dijeliti na mrežama. A onda sam se zapitala – zašto šutimo!? Zašto ljudi prođu i kroz mnogo veće traume i sranja, a da nitko osim bliskog kruga ljudi ne zna za to? Čega se bojimo? I zašto su žrtve te koje se boje reakcija okoline? Ako je netko žrtva, to ne znači da je manje vrijedan ili slab, već često upravo suprotno.
Naježila sam se na poruku koja je, u dobroj namjeri glasila: Nadam se da ste dobro, i da već lagano šetate kvartom. Realnost je malo drugačija – tjedan dana nisam ustala s kauča osim do auta i iz auta na hitnu, pijem nekoliko tableta dnevno, doktori kažu da će liječenje trajati mjesecima, ostat će ožiljci, ne smijem se tuširati, pijem i do tri litre vode da antibiotici ne oštete želudac, ne mogu se obući sama, jedem i umivam se lijevom rukom, ne radim… Sve funkcije života koje sam poznavala do daljnjeg su otkazane. Sad bih mogla napisati da se krećem u smjeru vlastite nove normale, ali mi se gadi taj izraz posebno jer je normalno = prosječno.
Ovakve životne situacije filtriraju ljude iz života – tko pomogne kad zagusti, tko se bezuvjetno stavi na raspolaganje, tko kontaktira svoje prijatelje da pomognu s birokracijom, tko misli da je jednim lajkom pružio podršku…
S druge strane, postoje osobe koje se jave da bi im ego bio u miru, a sebe umirili da su svoju dužnost ispoštovali. I to je u redu, samo su takvi potezi prozirni. Čak sam se zapitala kuže li te osobe da kužim da ih zapravo zaboli i da bi bilo bolje da smo svi zajedno pošteđeni lažne brige i sažaljenja!? To vam je ona ekipa koja tješi riječima Bit’ će sve u redu.
Pišem kolumne već tri godine i najteže je uzeti fragment vlastitog identiteta bez uljepšavanja, dati dio sebe da ga svi mogu uzeti i prožvakati. Na meni je da kroz sve izađem jača i sigurnija u sebe nego do sad, da budem primjer drugima koji se boje progovoriti o traumama, da osvijestim ljude što napravi jedan trenutak nemara…
Spletom okolnosti pomaknuo se moj prag tolerancije straha od života općenito, bez obzira što još uvijek ne jedem, ne spavam, i ne funkcioniram normalno. Shvatila sam da najveću pogrešku koju čovjek može napraviti je da zbog objektivnog slučaja u kojem je žrtva postane žrtvom života.
Snaga volje se dokazuje ustrajnošću i radom čiji će se rezultati vidjeti za godinu, dvije, deset. Na tvom putu vjerujem da ćeš previše puta čuti rečenicu Znam kako ti je u pokušaju povezivanja i suosjećanja.
Brutalna istina je da možda jedna ili dvije osobe znaju, a one nikad neće iskoristiti tu rečenicu da to pokažu.
Zato je, u svim fazama života, jedini ispravan odgovor nakon Znam kako ti je – Ne, ne znaš!
Jer dovoljno je da razumiju, ako imaju kapaciteta.
Tada riječi nisu potrebne.
*hvala svima na podršci pri oporavku, na bivanju uz mene kroz moj put slavljenja uspjeha, kroz pauze od pisanja, kroz makeovere i rebrandinge te rast godinu po godinu, na čitanju tjednih kolumni… Hvala vam jer uz vas znam je ovo moj jedini pravi posao (i poziv).
