Koncertna predstava “Cvit Samoće” kazališni je segment dugogodišnjeg umjetničkog istraživačkog procesa umjetnice Nere Stipičević na temu suočavanja pojedinca s osobnim strahovima i važnosti otkrivanja vlastite autentičnosti kao univerzalnog odgovora na pitanje: “Kako do sreće?”. Koncertna predstava prekretnica je njezinog autorskog rada te umjetnica mijenja svoje ime Nera Stipičević u umjetničko Freeda Nera Immortelle (dalje F.N.I.).
Prvi segment ovog procesa bio je multiartistički projekt “FreeDA” / 2015 koji kreira s kolegicom glumicom/redateljicom Miom Melcher, a koncertna predstava “Cvit samoće” prirodni je nastavak u istraživanju njihove uspješne suradnje. Glavna struktura materijala za novu predstavu nastaje međunarodnom suradnjom umjetnice F.N.I. i francuskog glazbenika/producenta Vadima Erudacija, a Mia Melcher ga konceptualno i režijski uobličuje u formu KONCERTNE PREDSTAVE “CVIT SAMOĆE”. U projektu sudjeluju glazbenici Tomislav Parmać (piano), Hrvoje Rupčić / Borna Šercar (perkusije), Vadim Erudaci (gitara), Matej Milošev / Neven Šverko (čelo). Kostimografkinja je Eva Karakaš.
A što bi bila Koncertna predstava? U ovom slučaju, autorski glazbeni narativ popraćen poezijom autorice F.N.I..
Gdje se nazire početak, a gdje kraj pjesme ili poezije? Koja je razlika između uglazbljene i izgovorene poezije ili otpjevane pjesme? To je pitanje koje si postavljaju umjetnice u istraživanju koda ove predstave.
Glavno polazište je audio doživljaj u kazalištu. Zaboravili smo slušati, sve više gledamo, a i to što vidimo toliko je brzo da rijetko možemo opisati što smo vidjeli, a kamoli čuli. Stoga ova predstava u osnovnoj ideji želi pružiti odmor od svih teških pitanja koje si svakodnevno postavljamo o poslu, odnosima i donošenju „važnih “odluka. Na koji način? Tako da ih direktno postavlja. Ne predstava, nego izvođačica sama sebi. U introspekciji koja gledatelja neposredno uvlači u vlastiti svijet, preko glazbe, ona gotovo meditativno pruža tračak svjetla u moru težine koju živimo.
Ključno polazište za strukturiranje materijala izazvati je u gledatelju osjećaj kao da je bio na nekom mirnom i sigurnom mjestu, gdje ga je netko grlio duže vrijeme i da sve što se događa, bez obzira koliko teško bilo, ipak ima smisla.
Na kraju predstave kad se upale svjetla, gledatelji će nakratko proživjeti neugodni osjećaj ranojutarnjeg roditeljevog buđenja za školu i trenutak u kojem bi se odrekli svega za samo 10 minuta sna. Takvo razdražujuće iskustvo osvijestit će svim svjedocima glazbene priče da su upravo bili na nekom samo njima poznatom mjestu, ali da tamo nisu bili dugo, jako dugo, predugo. Pjevušeći neku od pjesama s osjećajem lakoće i rasterećenja odlazi se kući. To je ideja s kojom umjetnice žele završiti ovaj proces i započeti novi.
Kao javna osoba, umjetnica svojim primjerom nastoji inspirirati žene, naročito mlade djevojke, na buđenje individualne kreativnosti kako bi na osoban način nastavile motivirati kulturni napredak pojedinca u svojoj okolini, a time i društva u cjelini.
