Povodom Međunarodnog dana borbe protiv nasilja nad ženama, razgovarali smo s odvjetnicom Kristinom Bajsić Bogović iz odvjetničkog društva Horvat & Zebec & Bajsić Bogović o tome kako se konkretno postaviti u situaciji gdje je prisutno psihičko ili tjelesno nasilje.
U svojoj bogatoj odvjetničkoj karijeri, između ostalog, često zastupate žene žrtve nasilja. Prema vašem iskustvu, kakav oblik nasilja žene najčešće prijavljuju? Na koje prepreke nailaze prilikom tog procesa?
Žene se najčešće javljaju zbog tjelesnog nasilja, odnosno fizičkog nasilja koje se očituje kroz primjenu fizičke sile, bez obzira na to je li došlo do tjelesne ozljede uslijed takvog postupanja. Kroz razgovor se potom saznaje da uz navedeno trpe i psihičko nasilje, koje u nekom trenutku eskalira u fizičko, međutim žene učestalo potraže pomoć tek kada primjena psihičke prisile kulminira s tjelesnim zlostavljanjem te se evidentira kroz tjelesnu ozljedu.
Najveći problem i razlog kasnog prijavljivanja, odnosno izostanka prijave, bojazan je žrtve da će izgubiti skrbništvo nad djecom i ekonomsku sigurnost te strah od osuđivanja okoline. Obilježavanje ovakvih međunarodnih dana prilika je da upozorimo društvo koliko je važno biti suosjećajan i proaktivan ako se sumnja na nasilje, jer svi smo nekada čuli komentare poput toga da je žrtva sama kriva za udarac ili da žena burno reagira zbog „sitnica“ poput kontrole poruka na mobitelu, a s druge strane vika i udarci naglo postaju privatna obiteljska stvar u koju se ti komentatori ne žele miješati.
Kada žena doživi neki oblik nasilja, koji su prvi koraci u njezinoj pravnoj zaštiti? Na što mora posebno obratiti pažnju i kako se može dodatno zaštititi od nasilnika?
Prvo i najvažnije je navedeno prijaviti policiji, i to odmah. Policijski službenici će doći i, ako je potrebno, zadržati počinitelja, odnosno poduzet će radnje radi trenutne zaštite žrtve. Žrtva može tražiti i smještaj u sigurnu kuću te će policija poduzeti potrebne radnje i u suradnji sa Centrom za socijalnu skrb žrtvi osigurati siguran smještaj.
Žrtva potom treba angažirati pravnu pomoć, jer se zlostavljane žene teško same mogu nositi s pravnim pitanjima i procedurama uz toliku količinu stresa i osjećaja nemoći. Žrtvama su tu, između ostalog, na raspolaganju odvjetnici, koji mogu pružiti usluge adekvatnog savjetovanja i zastupanja pred tijelima progona.
Nasilje nije samo fizičko i seksualno, vrlo često je i emocionalne prirode. Koliko ste se u praksi susreli s takvim slučajevima?
Kao što je ranije rečeno, u većini slučajeva, iz mog iskustva, fizičko i seksualno nasilje započinje s psihičkim nasiljem. Međutim, žene još uvijek stvarno rijetko poduzimaju radnje u cilju svoje zaštite zbog takve vrste nasilja. Pokušavaju opravdati nasilnika, uvjeriti same sebe da je ljut zbog posla, ljubomoran zbog velike ljubavi, u pravu kad iznosi „činjenice“ da je nesposobna raditi, i to čine sve dok psihičko ne prijeđe u seksualno ili tjelesno nasilje.
Koliko u prosjeku traju sudski postupci i što ocjenjujete kao najveću manjkavost postojećeg sustava?
Kazneni postupci se, po mom mišljenju, okončavaju brže nego prije, ali opet nedovoljno brzo za žrtve. Moram naglasiti da su nadležna tijela pokazala efikasnost i brzinu kada je potrebno odrediti neku od mjera opreza ili mjera sigurnosti, odnosno zaštitnu mjeru, u hitnim situacijama.
Kada govorimo o društvenoj svijesti i stavu prema ženama žrtvama nasilja, smatrate li da je stanje ipak pozitivnije nego što je to bilo prije nekoliko godina? Unazad godinu dana inicijativa Spasi me organizirala je nekoliko prosvjeda na kojima je apelirala upravo i na taj dio…
Podaci o femicidu u Hrvatskoj su zabrinjavajući. Naime, prema podacima Ministarstva unutarnjih poslova, većina ubojstava žena su počinjena od strane njima bliskih muškaraca. Femicid je ozbiljan društveni problem koji se još ne rješava na pravi način.
Društvena svijest se, srećom, mijenja, sve je veći broj prijava nasilja. Inicijative daju žrtvama snagu, jer mnoge shvate da nisu same i da imaju podršku, pa se lakše ohrabre, pogotovo kada se upoznaju s tuđim svjedočanstvima.
To sve je dovelo i do rasta broja volontera koji volontiraju na telefonu i elektronskoj pošti SOS telefona, što također uvelike doprinosi osjećaju sigurnosti kod žrtava. Naime, žrtve se često teško odlučuju na poduzimanje koraka, nekad imaju samo jednu priliku za poziv telefonom i ohrabrujuće je, a ponekad i krucijalno, da s druge strane telefona čuješ glas koji je spreman pomoći.
Međutim, i dalje postoji nedostatak sigurnih kuća za žrtve obiteljskog nasilja i to je nešto na čemu se treba ozbiljno poraditi, kao i na osiguravanju direktne psihološke pomoći žrtvama. One su često i ekonomski ovisne, pa smatraju da se neće moći boriti za sebe, međutim institut besplatne pravne pomoći omogućuje žrtvama da im se dodijeli odvjetnik na teret troška države te iste neće biti u obvezi snositi nikakav financijski trošak zastupanja od strane profesinalca.
Također, smatram da bi povisivanje minimalnih zapriječenih kazni uvelike doprinijelo zaštiti žrtava, jer velik problem stvaraju situacije kada se nasilnici, nakon izdržane kazne, ponovno vrate u obiteljsku sredinu i nastave s nasiljem bez da su prošli ikakav adekvatan psihološki tretman.
Za kraj, imate li neku poruku ohrabrenja za žene koje su možda u ovom trenutku izložene nekom obliku nasilja?
Niste same! Postoje institucije kojima se možete obratiti i samo za savjet, a koje će vam pružiti daljnu informaciju i zaštitu u slučaju potrebe.
Ministarstvo unutarnjih poslova razvilo je aplikaciju gdje možete podnijeti anonimnu prijavu, uz privitak i fotografije, tako da postoje načini da spasite svoj život, ako vam ga netko nasiljem ugrožava.
Konačno, pozivam i druge da prijave nasilje, jer i oni mogu spasiti život žrtvi. Od nasilja ne smijemo okretati glavu.
