Kina je najmnogoljudnija zemlja svijeta i to se osjeti na svakom koraku. Kako smo se odlučili na tako dalek put gdje dosta naših zemljaka ni ne pomišlja ići? Pa, europske destinacije me više ni sa čim nisu mogle iznenaditi, a taj biser istoka je dio svijeta koji me oduvijek privlačio kulturom, arhitekturom i ljepotama prirode. Agencijske ponude nažalost ne uključuju ništa više od Pekinga, Shanghaija i nekoliko usputnih gradova pa smo organizirali kružni put kroz Kinu u vlastitom aranžmanu, putem raznih aplikacija, a bez ikakvih logističkih poteškoća.
Za obilazak Kine bi vam vjerojatno trebali mjeseci, a kako smo na raspolaganju imali manje od tri tjedna, orijentirali smo se na ključne gradove i nacionalne parkove. Naša zacrtana ruta od 4.000 km ne bi bila ostvariva u tako kratkom roku bez high-speed vlakova koji voze prosječnom brzinom od 300 km/h. Pa krenimo redom..
Shanghai, atraktivan je financijski centar i jedan od najvećih gradova istoka sa 26 milijuna stanovnika. U vizuri grada nebo paraju Shanghai tower i Oriental Pearl TV Tower koji noću svijetli ljubičastim nijansama, a ostali neboderi im se visinom opasno približavaju. Svjetlosni efekti na zgradama pojačavaju doživljaj te svakako preporučujemo noćne šetnje. Šetnica Bund s kolonijalnim zgradama, krstarenje Huangpu rijekom, te mistični Yuyuan vrtovi kao mala oaza mira u ovom užurbanom gradu, nezaobilazni su, a za one hrabre preporučamo uspon na vrh Oriental Pearl tornja gdje vas čeka staklena platforma na 263 metra visine.
Zhangjiajie, poznat po „visećim“ planinama koje su bile inspiracija za film Avatar, bio je highlight našeg puta. Područje se u širem smislu sastoji od dva nacionalna parka – Tianmen planine te Zgangjiajie nacionalnog parka sa lokacijama Yangjiajie, Yungjiajie, Tianzi planinom. U blizini je i Grand Canyon sa staklenim visećim mostom. Najjednostavniji način za obilazak ovog dislociranog čuda prirode koji je pod zaštitom Unesca, jest letom iz Shanghaija u istoimeni grad Zhangjiajie te potom vožnja u obližnji Wulingyuan. Euforija prve žičare kojom smo se probijali do Tianmen planine je…huh…samo ću reći da je ovo idealno mjesto za liječenje straha od visine, dok u kabini diskretno svira tradicionalna kineska muzika. Tianmen je poznat i kao Gate of Heaven, zbog ogromnog otvora usred planine koji gleda na drugu stranu – prema nebu, a izgleda veličanstveno i moćno. Ljubitelji prirode i mira ovdje će doći na svoje obilaskom hramova i pješačenjem po brojnim stazama koje izgledaju kao da vise sa klisure, a manji dio staza ima stakleni pod, što je, naravno, najveća atrakcija. Jednom kad obiđete klisure možete se spustiti pokretnim stepenicama koje vode doslovno kroz samu planinu vožnjom koja traje čak 15 minuta, do spomenutog otvora (kako im je još i to palo napamet?!), a zatim opasnom cestom s 99 zavoja nazad do grada (samo za hrabre i one koji su ponijeli tabletu za vožnju).
U narednim danima obišli smo sve dijelove parka, što žičarom što pješke, ali i liftom – Bailong elevator je prava atrakcija jer u pola minute dođeš do vrha Yungjiajie dijela parka; lift je naravno stakleni i nalazi se na vanjskoj strani klisure, a sa svojih 326 metara je najveći outdoor lift na svijetu! Oštre formacije parka rezultat su erozije kamena i zbilja su čudo prirode, a za neke vrhove nije jasno koji zakoni fizike ih drže da se ne uruše. Zhangjiajie nacionalni park je iznimno posjećen a gužva nas nije zaobišla ni na staklenom mostu, koji je, pogađate, najdulji stakleni most na svijetu sa svojih 430m duljine, te 300m visine. Još jedna must see atrakcija, uz mirni kanjon sa slapovima i rječicom u podnožju, odakle most izgleda kao tanki puteljak na nebu!
Chengdu je glavni grad provincije Sichuan, poznate po ljutoj hrani i pandama. Očekivali smo mirni kontinentalni gradić, a dočekao nas je moderan velegrad s 10 milijuna stanovnika, regionalni sveučilišni i poduzetnički hub, lider u transportu (najmoderniji metro u Kini), s neboderima koji niču posvuda. Što god da ovdje naručite u restoranu nećete pogriješiti – sve je ljuto i može biti samo još ljuće. Pande su nas oduševile, naročito malene iz panda rodilišta. Pande su i dalje zaštićena vrsta a njihovo ubijanje je bilo kažnjivo smrću do kraja 90-ih; sada je kazna zamijenjena s 20 godina zatvora. Frajerice nisu marile za stotine ljudi koji su se naguravale da ih vide, uglavnom spavaju ili se zabavljaju preživanjem bambusa. Posjetili smo i obližnji Leshan u kojem se nalazi Giant Budha uklesan u brdo, datira iz 8 st. i visok je 71m – dovoljno da mu čovjek prosječne visine sjedne u ušnu školjku.
U Xianu smo posjetili poznate ratnike od terakote (makete 8.000 vojnika kralja Qin Shi Huanga u prirodnoj veličini, zakopanih u njegovoj grobnici u 3. st. pr. Kr.), zidine grada Xiana (13.5m km), Bell i Drum Tower, te užurbanu muslimansku četvrt poznatu po različitim delicijama i tisućama turista koje ih isprobavaju.
Obližnja Huashan planina je omiljeno mjesto hodočasnika i jedna od najopasnijih na svijetu. Gotovo okomite stijene privlače na stotine tisuća hodočasnika i turista godišnje, a neki planinare i noću opasnim stepenicama uklesanim u planinu, kako bi dočekali izlazak sunca i obišli hramove. Ipak, odabrali smo sigurniji put – žičara od 4,2km nas je dovela do West peaka. Dvadesetominutna vožnja do vrha, uz klisure, u ljuljajućoj gondoli koja se uspinje pod gotovo nemogućim kutem, vožnja kroz oblak pri vrhu… Čini se da i ova žičara prkosi svim zakonima fizike. Nakon planinarenja po sva četiri vrha mogu samo zahvaliti svevišnjem da je taj dan bila magla, jer svi vidikovci i veći dio uskih staza gledaju u bezdan! Gladni adrenalina se mogu uputiti na skywalk – hodanje po drvenim daskama širine 30cm uz samu klisuru (nekoć originalni hodočasnički put), dok te pridržavaju dvije sajle. Iako smo se ohrabrivali da moramo i ovo isprobati, zapravo nam je laknulo kad smo vidjeli da je taj dan staza zatvorena.
Peking – must see atrakcije su Forbidden city, Kineski zid, hutonzi, Summer palace, Temple of Heaven, Lama Temple, Konfucijev hram, Tianmen trg, National Museum of China, i drugi brojni muzeji. Zabranjeni grad je carska palača Qing i Ming dinastije u kojoj je 1912. abdicirao i zadnji car Puyi. Bio je središte carske Kine dugih 500 godina a ipak, običan čovjek nije nikad smio stupiti unutar njegovih zidina. Danas ga posjećuje 16 milijuna turista godišnje – na dan našeg dolaska (u 8:30) gotovo da se nije vidjelo tlo unutar zidina, od mase posjetitelja. Enormna provršina od 72ha s 980 zgrada, danas je pretvorena u muzej; carska riznica je impresivna, a samo mali dio je izložen (izdvajam Treasure gallery s kolekcijom zlatnih predmeta, dragog kamenja i žada). Ostale atrakcije Pekinga su smirujući hramovi, Lama temple sa najvećim Budom iz jednog komada sandalovine, 18m, Summer palace – kraljeva ljetna palača koja osvježava povjetarcem s obližnjeg jezera, Kineski zid – predlažem dionicu Mutianyu zbog najmanjih gužvi. Obavezno isprobati pekinšku patku, a ako restoran ima plastične stolce za čekanje ispred ulaza, na kojima čekate sa rednim brojem barem 3 sata, sa desecima drugih gostiju, znači da je stvarno dobar.
Kina nas je oduševila razvijenošću prometne infrastrukture (žičare, 6-tračne prometnice posvuda, high-speed vlakovi, stotinu autobusa koje prevoze putnike od točke A do točke u B u nacionalnim parkovima, izvanredna mreža metroa koja je pritom jeftina, na tisuće javnih bicikli), brzorastućim gradovima (na stotine zgrada po 30 katova niču usred ničega), savršenom organizacijom (ako se tko zna nositi sa gužvama – to su Kinezi, koji ugrađuju klima uređaje od 2 metra za hlađenje turista koji čekaju red – na otvorenom), sigurnošću (videonadzor posvuda, otisak prsta, te brzi detektor metala i eksploziva na ulazu svake stanice metroa), plaćanjem QR kodovima (preferira se plaćanje mobitelom, prislanjanjem QR koda koje prodavači objese oko vrata/imaju pored blagajne) i hranom.
Od ostalih čudesa koja se nude u brojnim uličnim restoranima izdvojili bi pečene svinjske njuške i kokošje krijeste, razne delicije od svinjskih nogica, palačinke od sladoleda, pečene zečje glave, roštilje sa tko zna čime jer nije bio dostupan engleski prijevod, pečeni crvi (nismo se usudili), rashlađeni krastavci umjesto sladoleda, morski krastavci, kolači od želatine sa cvijećem, kolači od duriana i sušeno mesa jaka.
Ljudi su dragi i pristupačni unatoč jezičnoj barijeri, a sporazumijevanje gestikuliranjem nije uvijek pomagalo pa se koristio i google translator. Nemalo puta smo se morali slikati s njima jer su inzistirali. Kinezi obožavaju djecu a njihovi turistički obilasci destinacija uključuju uglavnom cijelu obitelj (baka, djed, roditelji, sva djeca), pa se na dnevni obilazak ide sa nekoliko vrećica hrane i vode (polugotove noodle u koje ulijete vruću vodu na par minuta, jedu se slasno u svim čekaonicama, vlakovima, pa i muzejima). Manja djeca su redovito na gumenoj „uzici“, nerijetko i po dvoje njih – da, to vodi samo jednom – neprestanom zapetljavanju s mamom. I za kraj, ukoliko se odlučite za ovo tehnološko čudo i zemlju u mnogočemu podcijenjenu od europskih turista (na svim destinacijama ima stranaca na prste jedne ruke, a u javnom prijevozu uglavnom nijednog), izbjegavajte srpanj i kolovoz jer više od polovice kineske populacije (koja broji 1,4 mlrd) tada također ide na odmor i okupira sve vidove prijevoza, hotela, ulaze u nacionalne parkove (čekanja od 3 sata za pristup žičari/ulazu u muzej, nisu nam bila strana). Kinu ćemo pamtiti kao avanturu života.
Iduća ruta manje utabanim stazama je već isplanirana te će pričekati neki drugi godišnji odmor…
Autorica: Ivana B.
