Lutajući prostranstvima interneta možemo naići na različiti sadržaj koji nam odgovara ili jednostavno nemamo interesa prema određenim temama pa ga preskočimo. Ipak, svaka tema, događaj i osoba na internetu podložni su komentarima i pokušaju da se ono viđeno malo ispolira kako bi bilo društveno prihvatljivije.
Jedna od tema koja se često nalazi na meti kritičara su žene s previše tetovaža iako nigdje nije propisano koliko je to “previše”. Blogericu s njemačkom adresom, Maju Marić pratim već koju godinu i uvijek me uspjela zadiviti lakoćom pisanja o svakodnevnim temama koje se kod nas često stavljaju pod tepih.
Naslov jednog od njezinih posljednjih tekstova na blogu Misusovo glasi Što znači biti tetovirana, a mama?, nakon kojeg mi se upalila lampica koliko mladih tetoviranih djevojaka, žena koje će postati majke i one koje to već jesu je izloženo pogledima i osudama zbog crteža po tijelu. Upravo iz tog razloga sam pozvala Maju na razgovor o tetovažama i majčinstvu te zašto su ta dva pojma često u opoziciji.
Maja za sebe kaže da je jedna sasvim obična sarkastična štreberica, alternativka, mama dvoje djece te nesuđena profesorica hrvatskog. Posljednje tri godine s obitelji živi u Njemačkoj gdje radi kao radijski novinar: “Zapravo sam veliki kreativac, ali bez ikakvog talenta za slikanje, pa sam tako sve što znam i osjećam pretočila u blog, koji se raširio na Instagram, a s njega prešao i na YouTube kanal. Nikada nisam bila sigurna kakva ću biti mama, ali od kada sam to postala, počela sam živjeti najbolju verziju svog života. Djeca su mi dala dubinu koju prije nisam znala da imam, ali su me i natjerala da se puno žešće borim za ono što želim. Uz njih sam se naučila i ispričavati zbog toga tko sam te sam se oslobodila normi koje su me sputavale.”
Tetovaže su način izražavanja, a Maja u razgovoru ističe da se ona prema njenom osjećaju trebala roditi s njima, ali pošto nije odluka o tetoviranju nametnula se sama od sebe: “Ne znam radi li se samo o utjecaju glazbe koju sam slušala i što je to točno što sam u takvoj vrsti izražavanja doživjela kao ‘svoje’, ali ja sam zaista već sa šest godina znala da ću se tetovirati. Pošto sam i inače netko tko sve proživljava i osjeća kroz razne segmente umjetnosti, valjda su i tetovaže u svemu našle svoje mjesto”, ističe blogerica.
View this post on Instagram
Tekst o tetoviranim mamama Maja je napisala prije godinu dana, a onda odlučila ažurirati s novim zapažanjima da stereotipi o tetoviranim ženama ne prestaju: “Stereotipe općenito ne mogu ni nabrojati. Od toga da sam premlada da se udam, da sam previše alternativna da imam djecu, da sam previše mladolika da budem profesorica srednjoškolcima, do toga da sam previše ‘ja’ da bih nosila bijelu vjenčanicu. Kod mene se vječno događalo da mi se predbacuje kada se ne prilagodim masi, a zatim me se osuđuje ako pokušam prilagoditi.”
Maja također nadodaje da je najviše diskriminacije i pogleda dobila zbog istetoviranih ruku: “Veće površine istetoviranog tijela kod mene su izazivale najviše osude. Čak i diskriminacije, rekla bih. Jedno je kad vam kažu prikrivenu uvredu u prolazu, a sasvim drugo kada vidite da misle zlo o vama – na temelju malo tinte na tijelu. Što je poprilično licemjerno ako znamo da je povijest žena na ovim prostorima dugo bila isprepletena baš s tetoviranjem ruku.”
Maja, koja je ujedno i kolumnistica na portalu Supermame, često u fokus stavlja teme o kojima se ne piše često, a posebnu pozornost stavlja na osvještavanje publike da su mame osjetljiva skupina: “Već sada svaki usputni prolaznik misli da je u redu pitati ženu doji li i je li imala vaginalni porod, a kada si alternativna, takvi ‘napadi’ dolaze u puno većem obujmu. Mene najviše vrijeđa kada vidim da ljudi (bez ikakvog uporišta u zbilji) zaključe da je moje dijete zanemareno ili ugroženo samo zato što sam ja malo manje tipičnog izgleda. Naljuti me kada netko nju svodi samo na moj fizički izgled. Srećom, tata joj nema niti jednu tetovažu pa valjda odahnu da još ima nade za sirotu djecu.”
Osobno smatram da medijski prostor treba dati svima onima koji mogu progovoriti o vlastitim iskustvima te upravo zato me zanimalo što Morana misli o Majinim tetovažama te kako Majin stav i osobnost utječu na nju: “Morana ponekad ima neko novo pitanje, a odavno je zaključila da su tetovaže super i da mamin majstor ima smiješno ime jer se zove kao ventilator (zove se Renato). Za vrijeme izolacije su joj došle na pamet ideje i da me boja, tako da sam bila i hodajuća bojanka, između ostalog. Njoj je to dio njene mame i ona ih voli jer su moje. I moram priznati da mi bude drago kad vidim da se hvali prijateljima kako njena mama ima tetovaže. Tvrdi da se tetovirati hoće, ali mama kaže – ništa prije osamnaeste!”, ističe Maja s osmijehom.
Fenomeni popularne kulture i industrije zabave moja su kolumnistička i poslovna tematika pa se pitanje kojim sadržajima Maja izlaže Moranu i Tibora nametnulo samo od sebe: “Moranin, a sada i Tiborov, odgoj je nešto na čemu suprug i ja radimo aktivno i neprestano. Od samog početka jako filtriram sadržaj kojem je izložena jer želim da joj neke stvari dođu postupno, kada za njih bude spremna. Pa tako bježimo od seksističkih glazbenih spotova i neprimjerene glazbe, dok o nekim teškim temama (poput smrti bližnjih) razgovaramo jer su sastavni dio života. Nema pitanja koje je u našoj kući zabranjeno, jedino što se odgovor prilagođava uzrastu. Osim toga, ona je jedna klasična znatiželjna vesela curica – koja voli Barbike, Lego i Disneyjeve crtiće. Živi za dane u vrtiću s prijateljima, jako voli plivati i plesati – i mu ju u tome ne ograničavamo. Morana je mali poliglot i jako uživa u raznoliko društvu u kojem živimo i mi se samo trudimo usmjeriti je u dobrom pravcu kako odrasta.”
Maja navodi kako se stereotipi o njenom izgledu često prebace i na odgoj djece: “Za razliku od nekih mišljenja, ne oblačimo djecu u crno s kosturskim glavama, ne puštamo im Marilyn Mansona prije spavanja i smiju po danu izaći iz kuće. Šalu na stranu, baš mi koji smo odrasli kao dio manje subkulture, znamo što znači kada netko guši tvoj izričaj, pa tako to ne radim ni djeci. Kod nas su šljokice i jednorozi u velikoj većini, a koreografije najčešće radimo uz Katy Perry i Taylor Swift. Istina, bila je ljuta kada su mama i tata otišli na koncert BMTH bez nje, ali za to ćemo se iskupiti nekako.”
Život u Njemačkoj Maji je otvorio bolji uvid u razlike njemačkog i hrvatskog mentaliteta te percepciji prema ženama: “Razlika između stava u Hrvatskoj i Njemačkoj je doista ogromna. Njemačka je oduvijek bila jako liberalna po tom pitanju, a mi sada živimo u Kölnu, gay prijestolnici Republike. Tako da je ovdje najnormalnij prizor bakica u osamdesetima s ogromnom tetoviranom ružom koja viri iz dekoltea, jednako kao i zaposlenik na šalteru s tetovažama na vratu. Mislim da u Moraninom vrtiću možda dvije tete nisu istetovirane, s tim da jedna koja radi u jaslicama – ima tetovirane obje ruke u potpunosti. Mislim da to govori dovoljno. Ovo je heterogeno društvo koje je naviklo na raznolikosti (vjerske, rasne, mentaliteta i stila) i ljudi jako štite vlastitu slobodu pa samim time i vama dozvoljavaju vašu. Naravno, ne postoji ideal, ali moram priznati da ja ovdje nisam doživjela niti jedan krivi pogled, a kamoli nešto više od toga. U Hrvatskoj je druga priča. Od problema sa zaposlenjem do uvredljivih komentara.” Maja ipak ističe da ju najviše ljuti kad ju ljudi pokušavaju uvjeriti u suprotno, kada se poriče diskriminacija na temelju izgleda te kada ju netko pokušava uvjeriti da je sve do ega i umišljenog problema: “Tvrdim da to naprosto nije istina, a za provjeru slobodno pitajte bilo koju alternativnu mamu!”
U razgovoru Maja naglašava da joj je žao što nemamo više predstavnica alternativnih mama u javnosti jer se osobe s mnoštvom tetovaža predstavljaju kao egoztične jedinke koje su na ruku ekscentričnosti: “Dok ne progovorimo o ovoj temi i diskriminaciji nema napretka. Što je smiješno – jer mi i dalje pričamo o tinti na koži. Uostalom, tko određuje što je puno, a što malo? Ako imaš malu tetovažu si slatka, ako imaš veliku, razvratnica si. Zašto? Zašto je tetovaža veći problem nego bušenje ušiju bebama od godinu dana, recimo? I kako točno nešto što se svodi na ukras na tijelu (kao i ekstenzije, silikoni ili umjetne trepavice) utječe na moju ocjenu kao mame dok sve ovo navedeno u zagradi ne utječe?”
Maja i ja, ona zbog pisanja o ovog temi, ja zbog motiva da se o njoj javno priča zaključujemo kako se žene često zbog osude pritaje te ne žele javno pričati o diskriminaciji na temelju tinte na koži: “Jedini način da alternativnu mamu društvo prihvati kao ‘normalnu’ je da se i ona tako deklarira. Ali je to definitivno tema koju treba istražiti i koju treba više gurati u mainstream. Nismo sve iste i niti ne trebamo biti.”
View this post on Instagram
Za kraj, rekla sam Maji da kaže sve ono što bi željela da joj je netko rekao prije deset godina te da ohrabri sve tetovirane (buduće) mame da se kolektivno prestanu (prestanemo) opterećivati diskriminacijom na temelju estetskog izričaja:
“Zaista mislim da je bitno da izađemo iz sjene, da se ne predstavljamo kao statistička greška upravo zbog svih tih generacija koje dolaze i koje trebaju znati da je sasvim u redu ako si malo drugačiji – to ne znači da si lošiji! Sjećam se kakva je meni revolucija bila u glavi, kakav vjetar u leđa sam dobila kada sam pronašla Rujanu Jeger u mainstream svijetu. Bila je toliko slična meni, toliko bliska, a opet sasvim svoja i snažna u tom nekom svijetu koji nam je govorio da svi moramo biti isti. To je ono što ja želim svima! I alternativnim mamama i svima onima koje to možda nikada neće ni poželjeti biti. Onaj osjećaj da prepoznaš nekog sebi sličnog i da vam se oči nasmješe kad vam se sretnu pogledi. Da i naše male curice znaju da mogu zadržati svoju srž i svejedno biti brutalno dobre u onome u što uđu. Da si stavljaju #slay dok kuhaju ručak za svoje troje djece ili otkrivaju cjepivo za koronu. I da to rade bez da moraju sakriti svoje tetovirane ruke. Ako ih imaju. Iako ih možda ni nemaju – jer ne postoje dvije iste alternativne mame i upravo to je ljepota svega.”
