Hola Mexico! Zemlja vječnoga ljeta, plaža bez kraja, neprestane glazbe i užarenoga plesa. Moram priznati, kada sam putovala za Mexico, da sam samu tu zemlju zamišljala potpuno drugačije. Dolaskom u Playu del Carmen, najpopularnije turističko odredište savezne države Quintane Roo, prvo što sam zamijetila su – ljudi. Nasmijani, topli i srdačni Meksikanci te osvoje na prvu. Znaš one neke destinacije o kojima sanjaš čitav žuvot, nedostižne su i jednostavno se pomiriš da su takve? Negdje su tamo daleko u svijetu, postoje, ali ih nikada nećeš doživjeti niti vidjeti. E, takvu jednu destinaciju sam ja posjetila.
View this post on Instagram
Meksiko je ogromna država, zaista jest. Nećemo se lagati, i jako opasna. No, mi smo posjetili najsigurni dio te velike države – savezna država i polutok Yucatan Peninsula koji razdvaja Meksički zaljev i Karipsko more. Posjetili smo obje strane toga poluotoka. Prvoga dana izleta smo posjetili ovo prvo – Meksički zaljev. Točnije, otišli smo na otočić Isla Holbox koji se nalazi nedaleko od obale. Svu magiju tog otoka dočarat ću jednom rječju – flamingosi. Jeste li znali da se flamingosi zapravo ne rađaju rozi, već im se perje pretvori u rozo zbog prehrane posebnim mikroorganizmima? Ni ja. Približili smo im se tek toliko da možemo razaznati njihove duge i tanke noge i svinute vratove. Jako su plahi, ne želimo ih preplašiti. Obožavam kako Meksikanci paze na svoje životinje, svjesni kako smo, mi ljudi, izmučili planet i sve njegove stanovnike. I floru i faunu. Psi na ulici ti prilaze, lijeno se izležavaju na suncu. Ne boje se da će ih netko napasti ili otjerati. Repovi im nisu među nogama, kao što je slučaj na našim ulicama.
Sam otok obilazili smo malenim brodićem i usput smo se negdje u laguni izgubili jer je naš kapetan falio put. Super iskustvo haha. Dolaskom na glavni dio otoka svi smo se susreli s onim pravim Meksikom. Ulice koje nisu formirane niti betonirane, psi koji slobodno lutaju tim istim ulicama, Meksikanci koji hodaju po restoranima s gitarama i slobodno povedu pjesmu, a gosti pjevaju s njima. Sve je šareno i sunčano, ljudi su sretni i apsolutno neopterećeni.
Moram priznati kako mi se taj dio zemlje više svidio nego luksuzni resorti u Tulumu, koji su baš onakvi kakvima ih zamišljamo. I bolji. Bila sam ljuta sama na sebe kada ne bih uhvatila dovoljno dobru fotku, iako su svi na Instagramu bili oduševljeni njima. Niti deset posto ljepote i opuštenosti se ne može prikazati kroz fotografiju. Niti tirkizna boja mora, niti miris kokosa i koktela kojeg piješ iz istoga. Niti zvuk nekih tamo ptica koje prvi put vidim u životu, niti taj ”señorita” na svakome uglu. A bome niti to duboko plavetnilo cenota (podzemnih voda) u koje zaroniš i za koje nemaš pojma da površina krije. Uđeš u podzemnu špilju punu stalaktita, a ispod tebe je neki novi, apsolutno drugačiji svijet. Majka priroda je zaista nevjerojatna. Plivaš kroz vodu, a cijelo vrijeme moraš paziti na korijenje drveća koje se probija, kao da žedno želi pokupiti svu vlagu koja isparava iz vode. Naravno, prije kupanja u takvim vodama, potrebno se otuširati. Ne želimo raznoraznim kremama zagaditi tu veličanstvenu prirodu ?.
Tuševi su hit! Znaš one retro tuševe s plaža. Ovi izlaze iz zidova i čak su uspjeli njih učiniti šarenima i instagrambilnima. Jedna cenota me se toliko dojmila da uopće ne mogu naći riječi kojima bih ju opisala. Iako je puna ljudi, iako je gužva nesnosna, magično je pogledati iznad sebe i vidjeti lijane koje se pružaju prema dubinama vode, nebeski svod daleko iznad tebe, a tu i tamo te zalije prirodni tuš hladne vode dok plivaš kroz samu cenotu. I sama činjenica da se kupam u veljači, sunčam na 30 stupnjeva i dane provodim na užarenome pijesku je nevjerojatna.
Meksiko koji se sramežljivo skriva iza palmi i koktela iz kokosa…
No od svih tih divnih, ”luksuznih”, rekli bismo, stvari i atrakcija koje su Meksikanci pripremili za turiste, najviše mi se dopao onaj stari, sirovi Meksiko. Izletom u Valladolid smo zalutali u sporedne ulice toga grada i ušli u par lokalnih trgovina željeći upravo to iskusiti. Prirodni sladoledi od manga koje ti poslužuje mlada trudnica i pokazuje prstima koliko sladoled košta. Ne zna reći na engleskome pa uskače Amerikanac koji se, također, igrom slučaja, našao upravo u toj trgovini. Djevojka ispod glasa, onako za sebe, da upamti, ponavlja brojku petnaest na engleskom jeziku. Nailazimo na brijačnice koje su improvizirane u nečijoj garaži, a iz nje se čuje neka latino glazba. Ali ne neki komercijalni ”Despacito” ili ”Senorita”. Neka koja je samo njihova.
Postoji još uvijek taj neki Meksiko koji se sramežljivo skriva iza palmi i koktela iz kokosa. Gdje ljudi sjede po ulicama i ćaskaju o provedenom danu. Gdje nemaju signala niti mobitela, gdje je kuhinja odvojena od ostatka kuće i pretežito je na otvorenome. Jer su stare Maje vjerovale u svetinju hrane i bogove koji im ju šalju.
U taj Meksiko sam se ja zaljubila, a vratila bih se treptajem oka.
