Ne tako davno, ima evo točno godina i 4 mjeseca, postala sam majka po prvi put. Jure je došao na svijet turbulentno, porod je bio dug i težak, i za mene i za njega.
Nakon deset sati rađanja hitno sam odvedena na carski rez, a on na neonatologiju. Bolničke posjete nisu bile dopuštene u to vrijeme, dani su bili silno dugi, a ja sam bila u sobi sama i zabrinuta. Bio je tamo 12 dana, 13. dan konačno smo otišli kući. Početak mog majčinstva, dakle, nije bio nimalo lak. Carski rez ostavi trag na svakoj ženi, tijelo je umorno i bolno, mišići ne rade svoj posao, anestezija ga itekako odradi, oko dojenja se treba znatnoooo više pomučiti i sve to skupa nosi svoje probleme.
Ali, znate što? E, pa što. Treba me zato uzdizati u nebesa? Ne, ne treba. Sigurna sam da x ljudi koje poznajem uopće ne zna za tu moju priču, jer ja mislim da je najvažnije da sam kući dovela zdravo dijete. Ne želim da me se žali. Ne želim hvalospjeve. Ne volim to. Uvijek se prisjetim prekrasne rečenice moje 86 godina stare babe, majke 4 djece. Kaže ovako – Nije lako nazvat’ se majkom. I nije. Ali došlo je vrijeme kad smo skloni pretjerivati u koječemu.
Muževi koji su sa ženama na porodu poslije po društvenim mrežama pišu hvalospjeve snazi njihove lavice, kraljice, hrabrice. A kad se beba treći put u noći probudi preselit će u drugu sobu da može u miru spavati. Wuuuhuuu! Hvala na glorificiranju. Ne treba mi to. Dajte me najte. Moj meni nije. Ali, znate što? I sinoć je u noći malcu dodao dudu i umirio ga. Čula sam ga, ali sam pustila da se digne. Izjavio je jednom prilikom kako sam ja deset mjeseci dojila po cijele noći a on je spavao, sad me može malo i zamijeniti. Etoga, sva glorifikacija koja mi je potrebna.
Logično, najviše u svijetu primjećujete ono što i sami živite, pa sam ja tako u zadnje vrijeme pratila majke i majčinstva. Moderne majke i moderna majčinstva. I, joj, kako me ljute. Ljute me te kraljice drame, te vječno umorne i patetične žene. Mame blogerice, mame influencerice, super mame. Vječni umor pravdaju time što im djeca ne daju mira, bilo da su bebe od 2 mjeseca, dvogodišnjaci s tantrumima ili petogodišnjaci s pitanjima. E umorne su od nespavanja, e presvuci, e nahrani sto puta, e okupaj, e trči za njima, e čisti po kući, e peglaj, e peri, e kuhaj… Ma nemoj mi reći. Sve to moraš, jel? Pa naravno da sve to! Jesu naše mame bile umorne, pitam se? Sigurnoo nisu. Tada je sve bilo drugačije. Da, je. Bilo je teže.
Iste te blogger mame prave zelene palačinke od špinata sa sodom bikarbonom, bez glutena, jaja i OKUSA, jer “im ništa nije teško za zdravu prehranu njihovih malih ljubavi.” Kako su samo požrtvovne… A onda sutradan reklamiraju Lino desert koji im je i prethodno, gle čuda, virio slučajno iz torbe na skoro svakoj slici. Nije im uopće sponzor, ne. Ni maramice koje mirišu na kapljicom rose okupanu ružu im nisu sponzori. Prodaja magle uvijek je bila unosan posao.
Jure je jako zahtjevno dijete. Još uvijek ne spava cijelu noć, pauze u njegovom danu ne postoje, prohodao je s deset mjeseci, propuzao s pet, nikad ne sjedi u miru i konstantno traži pažnju i aktivnost. Nikad nije prespavao nigdje osim kući. Preuzimam ga za čuvanje od bake/tete/tate čim dođem s posla. Da, ponekad je teško. I, da, naravno da sam nekad ponosna jer mi ništa ne pati. Idemo svakodnevno u šetnje, igramo se, radimo svatko svoj posao, jedemo kuhano svaki dan dva puta, miksamo djedovo voće za doručak, idemo na kupanje. Odem i sama s prijateljicama, ne pričam samo o djeci, aktivno pratim aktualna sniženja i vrebam odjeću koju želim, ne hodam prljave kose s podočnjacima do poda, ne plačem da sam iscrpljena i umorna. Nisam super žena, nikako. Sasvim sam prosječna. Upravo sjedim u hrpi igračaka na podu i tipkam ispijajući kavu. Jer je to normalno, jer je to život. Jer za to ne treba glorifikacija. Mene je rodila i gojila moja majka. Vas vaša. Ja Juru. Nemojte biti mame koje drame oko majčinstva. Budite mame kojima je majčinstvo normalan, sastavni dio života. Ne tlaka. Ne drama. Ne problem. Ne isprika. Uživajte u svojim malim, svakodnevnim pobjedama. Budite ponosne, naravno. Ali samo na prave stvari.
Autor: M.P.K.
