Čitajte svaki utorak kolumnu Jednostavno ja u kojoj će vam naša kolumnistica Ivka Knežević otvorena srca i bez zadrške pisati “jednostavno” o životu. Pratite je na blogu i na Facebooku.
Ne, ne radi se o sobi za vođenje ljubavi ili sobi sa sado-mazohističkim spravama. Radi se o tome kako sam nedavno svog sina prisilno nagovorila da se zatvori u sobu, zabije glavu u jastuk i vrišti. Igrajući pritom boks s jastucima. Uporno nije htio, gledao me pogledima: „Ovo nije normalno, moja mama je poludjela. Ovo nije pristojno i to se ne radi. Vrištanje u jastuk? Boksanje u jastuke?“. „Molim te, probaj jednom i ako ti se ne svidi ili ne vidiš nekakvo olakšanje, nemoj više nikada. Nema nikoga u kući, zatvorila sam ti sve prozore i vrata. Opusti se i izbaci sve u te jastuke.“ Nakon desetak minuta čujem vriskove. Kasnije izgovara: „Mogu li još? Sviđa mi se!“. Nakon dvadesetak minuta iz sobe izlazi dijete s punih trideset kila, koliko i teži, olakšanja. Osmijeh na licu, opušteni radosni koraci, živahan, poletan. „Mama, pokidao sam ti jastučnicu.“ „Nema veze, kupit ću drugu jastučnicu!“
Ovome je prethodilo moje primjećivanje dvodnevne potisnute ljutnje kod mog djeteta. Ljutnje koju sam očitavala poput radara. Međutim, on ju je nijekao i sebi i meni. Jednostavno je takav tip i moram se pomiriti s tim. Dok se cure prirodno izvrište, izbjesne u trenutku i odguraju dalje, moj sin nekako sakrije i sam od sebe vlastitu negativnu emociju. Pokušavala sam razgovarati o tome kako je normalno pričati s nekim ako te nešto muči, pa i ja to radim. Zovem svoje prijateljice ili pišem. Ponekad, ako sam ljuta na nekoga, a ne mogu toj osobi izreći svoje osjećaje, zamislim je mentalno te izgovorim sve što imam. Nakon toga sam oslobođena negativnih emocija. Svakako, imam dijete koje nije kao ja i odbio je razgovor s bilo kim, pa čini mi se i samim sobom o tome zbog čega je ljut. Ono što znam, prema svom iskustvu, ponekad nije ni bitno analizirati uzroke negativne emocije. Međutim, itekako je bitno ne potisnuti je unutar sebe, zatrpati, jer je „društvenim normama donesen akt o neprihvatljivosti negativnih emocija“. Pogotovom je donesen akt o tome kako „muškarci nemaju pravo na osjećaje jer su pičkice“. Ja ću ozbiljno reći kako emocije nisu za pičkice, jer za suočavanje s emocijama potrebna je ogromna hrabrost. Stoga nas čudi zbog čega statistički žene žive duže od muškaraca? Bez obzira na to što žene prođu kroz život puno šire emotivne raspone. Ne treba nas čuditi.
Ljudi moji, emocije su normalna pojava kod svakog stvorenja. Normalno je kroz jedan dan osjetiti čitav raspon emocija, od sreće do tuge, ljutnje, radosti,… Ono što nas razbolijeva jest jedino vjerovanje kako to nije normalno. Ne treba se analizirati svaka emocija, nema se ni vremena za to. Međutim, potiskivanje emocija je put u bolest. Možda ne sada, dok je dijete maleno. Svakako sve što je potisnuto, iziđe jednom vani. Onda se dogode šokovi ako eruptira nakon dvadeset godina i slično. Možda eruptira sa 40 jednom i zauvijek u vidu nekakvog infarkta, moždanog udara ili što ti ja znam čega.
Ja sam tip koji je prošao toliko emotivnih vratolomija i traumatičnih iskustava, da mogu reći da nisam izbacivala svoje emocije i davala si pravo na njih, vjerojatno bih već stotinjak puta bila mrtva. Ipak, živa sam. Prirodno sam preosjetljiva i dvaput sam si napravila sranje u životu u kojem sam pregazila preko par velikih događaja, kao da se ništa nije dogodilo. Koštalo me oba puta, autoimune bolesti. Najmanje opasne, srećom. Prvi put mi se dogodila s dvadeset godina. Došla je odjednom, prošla sam nekoliko doktora koji su grizući jabuku nonšalantno bacili izjavu: „Ovo je neizlječivo!“. Srećom su bili nonšalantni pa sam sjela sa sobom i morala sama postaviti pitanje svom tijelu. „Dobro, što se događa?“. Iznutra je stigao odgovor: “To što ti se događalo, nije za tvoje ponašanje, „dobar dan, dan je lijep“ i pregaziti preko toga kao preko pješačkog prijelaza na cesti. Veliko je, nije normalno i ne možeš reagirati na taj način. Zakopala si! Moraš izbaciti!“. Tada sam bez previše analize, uzela instinktivno jastuk, zatvorila prozor u podstanarskoj sobi i krenula vrištati. Nakon toga sam uzela set čaša iz kuhinjskog ormarića i gađala zid u dvorištu. Stanodavac se spustio, šokiran. „Kupit ću nove čaše, vježbam gađanje!“, hladno sam odgovorila. „Ok“, zbunjeno me napustio. Nekoliko dana nakon, moja autoimuna bolest je nestala, nečujno, kao što je i došla. Šokirano su me pitali, što sam jela, pila, kakve sam lijekove uzimala. Mrtvo hladno sam odgovorila: „Ne znam, jednostavno je prošlo!“
Nedavno sam prošla, 14 godina nakon, povratak iste pošasti, međutim, trebale su mi tri godine kako bih se sjetila istog postupka. Pošto nisam bila sama i sva se moja pažnja preusmjeravala prema mojoj djeci te sam negdje putem smetnula s uma kako i ja postojim. Moje su emocije važne. Opet se dogodilo tucet stvari koje nisu svakodnevne, koje nisu za „dobar dan, idemo brati cvijeće“, a opet sam ih nesvjesno pregazila u sebi poput izdržljive životinje i gazila naprijed, ne osvrćući se, jer mogu i moram. Hop, tijelo je čupalo tri godine da se saslušam, da zastanem nad sobom, da ne gazim više. Kad sam krenula izbacivati, evo već mjesecima izbacujem, malo pušem u jastuke od ljutnje, malo hodam pa proplačem, obrišem suze i nastavim dalje. Ne, ne plačem od tuge, dapače, uopće nisam tužna. Osjećam se predobro, nakon tih suza, lakše mi osmijeh ide. Jastuci su isprašeni, kao u najvrsnije žene na svijetu. Ova pošast se povukla, jer nema razloga više biti tu. Idući put ako se pojavi, valjda ću biti dovoljno mudra pa mi neće trebati ovoliko vremena. Sretna sam što se pojavila, jer mogao je biti kratak infarkt, tumor ili nešto brzopotezno. Ja stvarno jesam sretnica.
Budite mudri, sa sobom, a i djecom, ako ih imate. Sve su emocije normalne, inače ih tijelo ne bi proizvodilo. Napravite sobu za emocije. Jatučnice nisu skupe, krikovi ne ore zidove. Sve kada bi i orili, sve je to lako zamjenljivo. Ono što nije zamjenjivo ste jedino vi. Kupite djeci boksačke rukavice, zatvorite ih u sobu i neka se ispušu. Šapnite muškarcima kako nitko ne mora znati za sobu za emocije, osim njih samih. Toliko od mene za danas, ostanite mi dobri, zdravi i obavezno nemojte propustiti na pitanje: „Kako si?“, odgovoriti:“Fenomenalno!“, jer i svi ostali tako odgovaraju. Dok iznutra bukte. Samo vi nemojte sebe lagati, sve ostalo je totalno nebitno. Radije vam želim sarkastičan odgovor: „Evo, baš nisam dobro!“, dok u vama sve pršti od veselja i grohotom se smijete društvenim normama o neprihvatljivosti emocija. Pa vi recite kako nisam normalna jer vam to želim, a želim!
