Period piece film koji prikazuje savršenu sliku jedne obitelji, koja dugu obiteljsku tajnu dobro čuva, te do koje je mjere spremna ići kako bi ostala očuvana. Vlatka Vorkapić donosi dvije strane priče, jednu ispred svijetla reflektora i onu drugu koja se krije iza, u mraku.
Kako je došlo do suradnje sa proslavljenim srpskim glumcem, koji već četiri godine osvaja Hollywood te kako to izgleda iza kulisa otkrila je Vlatka Vorkapić:
-
Možete li nam reći nešto više o vizualnom stilu filma, i odlukama koje ste donijeli kako bi dočarali vrijeme radnje u kojoj se film odvija?
Radnja filma odvija se u jednom slavonskom selu 60-ih godina, selo jest fiktivno ali nam je ipak bila jako važna autentičnost tog vremena i prostora. Tijekom priprema smo proučavali to razdoblje, izgled kuća, i eksterijer i interijer. Razgovarali smo s ljudima, gledali njihove obiteljske albume fotografija.
Šezdesete godine su vrijeme kad se još svakodnevno po slavonskim selima nosila narodna nošnja, ali je to i vrijeme kad se već počinju javljati utjecaji gradske odjeće. Možemo reći da tada moda počinje utjecati na antimodu jer je narodna nošnja zapravo antimoda kao što je to recimo današnji dress-code. Bilo nam je zanimljivo da u koncipiranju likova zapravo uvedemo i njihov odnos prema odjeći – koliko drže do tradicije, a koliko se od nje odmiču.
-
Koliko je teško bilo rekreirati razdoblje u filmu, ipak govorimo o 60-im godinama prošlog stoljeća? Kojim metodama ste se koristili kako bi dočarali dojam ranih 60-ih?
Slavonsko selo 60-ih godina je bilo dosta teško, da tako kažem, sastaviti i zato smo lokacije tog našeg filmskog sela zapravo snimali u više sela. U jednom je na primjer bio dućan, u drugom zadružni dom. Ceste smo morali posipati zemljom, gasila se današnja javna rasvjeta. Većina lokacija je bila u okolici Slavonskog Broda tako da smo recimo glavnu lokaciju, kuću obitelji gazda Marka, pronašli u selu Gornja Bebrina.
U interijerima se također vodilo računa o rasvjetnim tijelima tako da su lampe i lusteri iz tog vremena. Imali smo sreću da Filip Tot, naš direktor fotografije, i njegov otac imaju poveću zbirku starih rasvjetnih tijela. Naš direktor fotografije je bio i inspiracija statistima tijekom jedne duge noći snimanja pa su počeli u pauzama između dva kadra pjevati i bećarac na njegov račun.
Isto tako, bilo mi je baš simpatično na snimanju kad mi je majstor rasvjete, onako u šali, počeo pokazivati na mobitelu Vermeerove slike i za Totovu fotografiju govoriti da ga asocira na Vermeera. Nije nam Vermeer baš bio neka početna inspiracija, ali sad kad ponovo po tko zna koji put gledam kadrove našeg filma, mislim da ima nešto u tome. Slavonski Vermeer, pa moglo bi se to i tako reći.
-
Kako ste se odlučili za samu lokaciju snimanja, te jesu li postojali neki izazovi?
Budući da je ideja filma krenula djelomično od istinitog događaja koji je Slavici Šnur, scenaristici filma, ispričala njena mama bilo nam je važno smjestiti radnju filma u Slavoniju gdje se taj događaj koji je bio početna inspiracija za film i dogodio. Slavonija je i inače meni jako inspirativna, vizualno je atraktivna. Ali, naravno, kako se radnja događa u prošlosti bilo je izazova. Recimo, jako smo teško našli polje suncokreta koje nije okruženo ili kućama ili cestama ili dalekovodima. I koje naravno mora biti dobro pozicionirano s obzirom na položaj Sunca. Nakon duge potrage stvarno smo našli polje suncokreta koje izgleda predivno u zoru.
-
Kako biste opisali svoj radni proces tijekom produkcije i montaže filma?
Film smo snimali u ljeto 2021. godine i onda je slijedila montaža. Jako volim fazu montaže filma, bilo da se radi o igranom ili dokumentarnom filmu. Ivor Šonje je montirao ovaj film, a s njim sam prije radila na jednom dokumentarnom serijalu.
Montažer je, na neki način, nulti gledatelj filma, prvi s odmakom vidi materijal koji smo snimili. On je također na neki način i ono što je dramaturg u kazalištu. Rad s montažerima mi je uvijek zanimljiv pa sam počela razmišljati i o knjizi razgovora s montažerima, koja bi se zvala „ O montaži, u montaži“.
-
Kako je došlo do suradnje s Nikolom Đuričkim kojemu je ovo prva uloga u nekom hrvatskom filmu? Zašto ste se baš ulogu Marka dodijeliti Nikoli Đuričkom?
Pa, trebalo je Nikolu malo nagovarati. Ono što je meni presudno bilo kad sam ga zvala da je uloga Marka stvarno drukčija od svih uloga u kojima sam gledala Nikolu Đuričkog. To mi je bilo zanimljivo. I inače volim kad glumci rade nešto novo u mojim filmovima i predstavama, tako je recimo i Anita Matić Delić koja glumi Markovu ženu Anu napravila ulogu kakvu nije do sad glumila.
Jedna od najljepših stvari u ovom poslu mi je rad na podjeli uloga – od najvećih do onih epizodnih. Zato uvijek sama radim audicije i probna snimanja. U ovom filmu dosta je novih mladih lica, pogotovo iz Slavonije poput recimo Domagoja Ivankovića, Antonije Pintarić i drugih. Također mi je bila zanimljiva suradnja s dvije odlične glumice iz BIH – Zorice Jojić i Nataše Ivančević.
