Kuhanje je nekima tlaka, a nekima pak strast – no većina će se složiti u jednome, a to je da je nekako uvijek ljepše kuhati ili peći kolače za druge, a ne za same sebe. Tako ćemo često čuti ljude koji solo žive da im se ne da samima kuhati ili da nemaju inspiracije za obroke za svaki dan, ali istovremeno itekako vole pozivati ljude na večere ili bruncheve. U čemu je stvar?
Isto kao što smo već pisali o tome kako pečenje kolača iznimno opušta te djeluje meditativno, tako i kuhanje može biti opuštajuće, ali i više od toga – ako ga dijelimo s drugima. Naime, psiholozi i psihološke studije pokazuju da kuhanje za druge osobe ‘hrani’ praiskonski instinkt u nama, odnosno u ljudskoj prirodi. Kombinacija nagona da brinemo za druge i hranom ih ‘održavamo na životu’, u mixu s altruističkom radosti koja proizlazi iz činjenja nečega za nekog drugoga, čini da se u našem mozgu luče velike količine serotonina i oksitocina, hormona ljubavi i sreće.
Djela altruizma, znači ona djela koja činimo za druge bez da očekujemo nešto zauzvrat, dokazano povoljno djeluju na ljudsku psihu – čine da se osjećamo zadovoljnijima sobom, povezuju nas s drugima, stvaraju osjećaj bliskosti sa zajednicom i još povećavaju samopouzdanje. Pa može li bolje?
Sporom aktivnošću, kao što je kuhanje za druge, u tu radnju uključujemo i koncentraciju i puno emocija, i to onih pozitivnih. Dijeljenje obroka te druženje za vrijeme jela, kao i činjenica da smo hranom nekome ugodili, izazivaju osjećaj sreće te i na fiziološkoj razini hormona u tijelu stvaraju stanje ‘blissa’, odnosno blaženstva. Nije onda ni čudo da se kaže da je tajni sastojak dobre hrane – ljubav.
Pa eto, sad kad to znate, pokušajte što češće za nekoga vama dragog kuhati – nema tko neće biti na dobitku.
