Postoje mjesta koja se uvuku pod kožu tiho i neprimjetno, za mene je to Šibenik. Već nekoliko godina za redom, Šibenik je grad kojem se ljeti neprestano vraćam što zbog odličnih koncerata, ali i onog osjećaja da bi ljeto trebalo biti nepretenciozno, usporeno godišnje doba nakon kojeg ćemo se u radnu rutinu vratiti motiviraniji i napunjenih baterija.
Ako se vežemo uz mjesta neminovno je i vezanje uz ljude, zato odmah moram napisati disclaimer da pri pisanju ovih redaka neću se ni truditi biti objektivna.
U Valerijevu fotografiju zaljubila sam se nakon koncerta poznatog glazbenika Bonoba na Tvrđavi Sv. Mihovila, na koji spletom okolnosti nisam mogla otići. Iduće godine, nakon koncerta Devendre Banharta, čija fotografija mi je wallpaper na svim uređajima, promatrala sam Valerija u njegovoj lakoći hvatanja trenutka i zaključila kako za tako nešto moraš biti dovoljno kreativan, ali i pomalo lud.
Nedugo nakon toga naši putevi spojili su se i profesionalno, na potpuno drugačijim projektima od koncerata. O Valeriju bih mogla kratko napisati da je šibenski fotograf koji posljednjih godina gradi svoj autentičan fotografski potpis kroz fotografije koncerata, izvedbenih umjetnosti hvatajući energiju glazbenika i njihovu sinergiju s publikom. No, za mene Valerio je jedan od simbola Šibenika bez kojeg vjerujem da grad ne bi imao ovu čar koju ima.
Nedavno smo se družili na koncertu Thievery Corporationa, a ovaj intervju je samo mali djelić njegovog rada i iznimnih priča među kojima je i susret s legendarnim Robertom Plantom.
- Koncertno ljeto je u punom jeku. Iz vlastite perspektive, kako bi ga opisao? Kojom idejom ili vizijom se vodiš prije koncerta, s obzirom na to da je svaki izvođač, pa i koncert drugačiji?
Rekao bih da je ovo najbolje koncertno ljeto dosad. Prvenstveno zbog odličnih koncerata, a usudit ću se dodati i zbog društva za koje imam osjećaj da se pomalo raspada. Ljudi su ljuti i frustrirani, a glazba uživo svima popravi raspoloženje barem na sat ili dva. Svjestan sam toga da imam sreću jer mi radno okruženje podrazumijeva ljude koji su došli zaboraviti na probleme uz glazbu koja im nešto znači. Možda sam u krivu jer sam osoba koju je fotkanje koncerata izliječilo, pa gledam iz te perspektive. Glazbu sam uz fotografiju počeo drugačije doživljavati.
Prije svakog koncerta slušam diskografiju, čitam i gledam intervjue te pokušavam shvatiti što stoji iza glazbe.
Po prirodi nisam pretjerano vesela osoba, pa u glazbi tražim odgovore na pitanja koja me muče u tom trenutku. To nešto me vodi kroz fotkanje, prilično je impulzivno, sve što sam proučavao spremim u podsvijest i tražim isključivo osjećaj. Kad ga pronađem, znam da su fotke dobre, iako nemam pojma što sam fotkao dok ne dođem pred laptop i pregledam sve.
- Publici backstage prostor često nije dostupan, a u njemu se stvara poseban odnos s izvođačima. Postoji li izvođač ili doživljaj koji ti je ostao u posebnom sjećanju jer si upoznao privatnu stranu osobe koju publika poznaje samo s pozornice?
Žao mi je zbog čitatelja što nije korektno pričati o nekim susretima iz backstagea, ali sretan sam zbog sebe jer su tako ostali samo moji. Ipak, izdvojit ću kako sam upoznao Roberta Planta, koji je u lipnju tri večeri zaredom rasprodao Tvrđavu sv. Mihovila. Iako sam fotograf Tvrđave i za mene najčešće ne vrijede pravila kao za press, dobio sam photo pass samo za prvi dan i prve tri pjesme. S tim nisam bio zadovoljan, a kako sam drugi dan snimao video, odlučio sam isprintati par fotki od prvog dana, pretpostavio sam da Plant ne gleda Instagram pa mi je print najbolja šansa.
Fotke sam dao članovima benda koje sam sreo u hodniku, ali nitko nije posebno reagirao, pa sam pomalo razočaran otišao s Tvrđave. Razmišljao sam kako je čovjek pjevač Led Zeppelina, nagledao se fotki u životu i zašto bi mu moje bile posebne. Nakon nekoliko minuta zove me ravnateljica, govori da me traže i da se vratim.
Menadžer mi je rekao da je Robert vidio fotke i želi da se vratim fotkati cijeli treći koncert. I dalje nisam mislio da ću ga upoznati, ali čim sam idući dan došao na Tvrđavu, menadžer je rekao: „Idemo kod Roberta u garderobu na dogovor.”
U idućem trenutku sjedio sam pokraj njega dok je na mom mobitelu komentirao fotku po fotku. Skoro sam zaplakao kad je za jednu rekao: „I look like Tom Waits on this one” i sjetno se nasmijao. Rekao mi je da ostanem nakon koncerta da popijemo Coca-Colu, a ja sam mu odgovorio da imam nešto bolje. Travaricu. Popili smo je.
- Posljednjih godina društvene mreže potpuno su promijenile način na koji doživljavamo koncerte, a fotografije često obiđu internet već nekoliko minuta nakon nastupa. Koliko je taj ubrzani tempo promijenio tvoj način rada i postoji li danas još uvijek prostor za kreativnost, unatoč pritisku brzine?
Ovo je rubna tema jer fotografi žele vrijeme za obradu, žele spavati i raditi svojim tempom. S druge strane je marketing tim kojemu je vrijeme novac. Ako fotke nisu objavljene iduće jutro, kasno je. Pogotovo usred sezone kad se koncerti nižu dan za danom. Počeo sam kao novinar, a kad sam počeo s fotkanjem, fotografije sam objavljivao na lokalnom portalu. Imam iskustva i u marketingu, pa sam tempo obrade sam sebi nabijao od prvog dana i nikad nisam imao problem s tim. Ako poznajete sebe i kako radite, brzina ne ograničava kreativnost.
- Koncertna fotografija nije samo dokumentiranje događaja. Fotografije prenose energiju izvođača i publike te atmosferu u jednom kadru. Kada pogledaš svoje fotografije unatrag nekoliko godina, po čemu znaš da si uspio ispričati nečiju priču, a ne samo zabilježiti trenutak?
Teško pitanje. Nekad bih rekao da to uspijem na svakom koncertu, a nekad mislim da sam propali slučaj i da ništa ne valja. Naučio sam da je to dobro jer znači da mi je stalo. Ako me pitate što ja mislim, rekao bih da znam da sam ispričao nečiju priču kad nakon godinu dana pogledam fotke i u istom trenutku mi se vrati osjećaj stajanja u foto pitu između publike i pozornice, vidim lica ljudi i glazbenika, čujem glazbu i osjećam se dobro.
Ako me pitate što mislim da ljudi misle, često mi glazbenici i publika šalju poruke i komentiraju što njima znače te fotke. Pogotovo oni koji traže print i stave moju fotku na zid svog doma. Velika je to stvar.
- Kada bi morao izdvojiti dva najdraža koncerta koja si fotografirao, koja bi to bila? A koja dva iz perspektive publike? Kojeg bi izvođača još volio fotografirati?
Najdraži mi je koncert Editorsa 2024. godine. S bendom sam se prvi put susreo otprilike 2009. u Zadru, kamo sam preselio zbog pokušaja studiranja. Išao sam na prvi spoj nakon što sam se outao sam sebi i, kako nisam znao što točno treba raditi, slušali smo Editorse cijelu noć. Otprilike petnaest godina kasnije stajao sam na metar od Toma Smitha, fotkao ga dok pjeva pjesme kojima se često vraćam i na rubu suza analizirao vlastiti život.
Zaključak je bio: „ Meni je ovo posao. Meni je ovo život. Ja sam sretan čovjek.” Drugi je Benjamin Clementine 2023. godine. Pamtim trenutak kad je pjevao pjesmu Genesis, bos za klavirom, i točno 55 puta ponovio stih: „We are trapped in free”. Publika je ponavljala s njim, prvo u nevjerici, jer nam nije bilo jasno što se događa. Na kraju smo shvatili što je htio postići čovjek koji je s 19 godina iz Londona otišao u Pariz kako bi svirao na ulici, a od beskućnika postao osoba o kojoj pričamo i u ovom tekstu.
Moram priznati da na koncerte nosim aparat i kad ne radim jer mi je on „security blanket”. Ali postoji jedan koncert: Kings of Convenience na Mihovilu. Čekao sam ga cijelo ljeto i razočarao se par dana prije kad sam saznao da je zabranjeno fotografiranje jer je koncert akustičan i tih. Uspio sam dogovoriti fotkanje na tonskoj probi. Erlend i Eirik su bili super i dobio sam pet minuta. Čak sam bio sretan što neću fotkati koncert jer obožavam njihovu glazbu, pa sam poveo prijatelja i prvi put na Mihovilu samo uživao u koncertu. Kasnije je fotka s te tonske probe postala plakat za njihovu azijsku i južnoameričku turneju.
U budućnosti bih volio fotkati Jamesa Blakea, Bon Ivera i Raye.
- Kako u bliskoj budućnosti vidiš razvoj koncertne fotografije? Što bi htio da si znao na početku karijere? Koja je najvažnija poslovna lekcija koju si naučio, a bila bi korisna svima koji se tek počinju baviti koncertnom fotografijom?
Glazbe će uvijek biti, pa tako i koncerata i koncertnih fotografa. Može netko reći da su mobiteli danas odlični i da publika radi super fotke, ali ta rasprava mi je jednostavno glupa jer postoje razine. Nisu isto društvene mreže i fotke koje imaju drugu namjenu. Važna je vizija. Ako ne pronađeš sebe u koncertnoj fotografiji, neku svoju katarzu, fotke će biti kao kad pogledam deset galerija istog koncerta. Sve su korektne, ali na kraju se ne sjećam koje su čije jer se ništa ne izdvaja.
Na početku su govorili da su mi fotke pseudo-HDR, pitali su me kakvi su to „čudni duhovi” po fotografijama, a nedavno sam od jednog bivšeg fotografa čuo i da su mi fotke „teški kič”. Tako da je moj savjet budućim fotografima da slušaju sebe i ono što ih ispunjava u umjetničkom smislu. Što se tiče poslovnog dijela, budite organizirani i neka s vama bude lako raditi. To je ključno.
- Kada se ugase svjetla reflektora, tko je Valerio kad nije koncertni fotograf?
Puno povučenija osoba od koncertnog fotografa. Većinom uživam u miru i slušam vinile, a od bivšeg novinarskog posla se još uvijek oporavljam sobnim biljkama. Mislim da bi ta opsesija mogla eskalirati. Kad ne radim, ništa me ne veseli kao biti sa svojih par ljudi. To mi je balans poslu. To mi je život.
