Čitajte kolumnu Tipkovnicom razlivene misli naše kolumnistice Andree Tintor koju pratite i na blogu Razlivena Tinta, kao i na Facebooku i Instagramu.
Počela sam raditi još tijekom osnovnoškolskih dana, na kraju osmog razreda. Bila sam jedna od onih što su dobivali učeničke ugovore. Prvi posao bio je na štandu, prodavanje suvenira kad fiskalizacije nije bilo ni na vidiku. To ljeto radila sam po desetak sati, otišla van, spavala dva sata i došla u jutarnju smjenu.
Susrela sam se s pojedincima koji su odrasli u metropoli i njima je ljeto značilo podignuti sve četiri u zrak, uzeti dva tjedna s obitelji i zaputiti se na more. S prvim poslom nisu se susreli do kraja fakulteta. Većina takvih još uvijek živi s roditeljima.
U Istri devedeset posto roditelja svoju djecu odgojnim metodama prisile da rade sezonu da si kupe pizdarije koje im trebaju, da imaju za kavu i sladoled te da znaju raspolagati vlastitim financijama. Nitko od njih ne očekuje da plaćaju režije ili kupuju namirnice za kućanstvo, već da se nauče odgovornosti.
Tijekom srednjoškolskih dana promijenila sam par radnih mjesta, radila u svim smjenama – ujutro, popodne, dvokratno, po četiri sata, osam ili deset, you name it. U nekim poslovima nisam uživala, ali sam to nadoknadila trošenjem love.
Pred kraj prve godine fakulteta dobila sam fiks ideju kako bih htjela raditi u DM-u. Angažirala sam mamu-agenta da već u ovo vrijeme, u ožujku, ispipa teren i da preda neki zahtjev, molbu, što god treba da dobijem taj sezonski posao. I dobila sam ga. Bez ikakvih plavih kuverti već voljom da se angažiram. Danas bi se reklo da sam manifestirala taj posao.
I nakon šest godina, tri ljeta u DM-u još uvijek su mi najdraža ljeta bez obzira na to što smo znali raditi po četrnaest sati, ustajati u pet da bi bili na poslu u šest, bez obzira na sve blesave i nerealne prohtjeve kupaca. To je do sad bilo jedino radno mjesto gdje volim sve bivše kolege, jednog psa kojeg više nema i mačke koje smo hranili pored trgovine.
Kako se faks zahuktavao došlo je vrijeme da se ostavim posla koji donose kratkoročno zadovoljstvo pa sam se počela angažirati na fakultetu u raznim volonterskim udrugama, pri organiziranju evenata, pisanju članaka… Ako se dobro sjećam, bila je to 2014. kad sam odlučila preuzeti odgovornost u svoje ruke te krenuti u blogersko-spisateljsko-kolumnističke vode. U početku nisam imala ništa osim volje.
Kad sam pokrenula prvi blog nisam znala tko mi glavu nosi i kako ti to trebalo izgledati, ali sam imala volju za pisanjem. Dan po dan, sve se polako nadograđivalo.
Nakon pokretanja bloga sve ostale poslove i angažmane dobila sam nekim čudnim putevima i spletom okolnosti. Primjerice, da nije bilo Netokracijine konferencije Ladies of New Business i Ivane Blažoti Mijoč, vjerojatno ne bih ni dobila priliku pisati kolumnu ili bi mi trebalo više vremena. Poslovi su spletom okolnosti uvijek pronalazili mene, sve do jesenas.
Kad sam prekinula sve birokratske veze s fakultetom odlučila sam vidjeti kako izgleda taj svijet odraslih ljudi i tržišta rada u Hrvatskoj. Krenula sam tražiti posao regularnim putem. To bi značilo popis svih tvrtki, agencija, redakcija u kojima bih htjela raditi, sastavljanje životopisa i personaliziranog motivacijskog pisma za svaki mail.
Nisam se vodila stavom „Tražim posao, molim boga da ga ne nađem“, vodila sam se mišlju da je ovo eksperiment. Eksperiment da se i ja jednom ubacim u tu kutiju svake druge osobe koja na regularan način traži zaposlenje izvan mojih kreativnih projekata, kolumni i pisanja.
Često se mediji razbacuju brojevima i statistikama koje su polovične. Jedan od primjera na koji sam naišla neki dan je da je svaka četvrta osoba koja se samozaposlila uspjela održati uspješan posao. Pitanje koje se nameće samo od sebe je – tko su ti ljudi, tko to tvrdi, gdje je relevantna statistika, kako mogu doći do vjerodostojnosti tih podataka…!? Ovo je samo jedan od primjera koje čujem svakodnevno o najslušanijem radiju, najgledanijoj televiziji itd., a često je to ‘hvalite me usta moja’ bez pokrića jer nikome neće pasti napamet da provjerava je li XY televizija doista najgledanija. Naravno da su sve najbolje i najgledanije.
Tako sam jednog kišnog dana, u pidžami, za radnim stolom sjela i krenula slati mailove.
Od slanja mailova do danas prošlo je skoro pet mjeseci.
Nisam poslala milijun mailova kako bih mogla plakati kako nema posla. Poslala sam ih petnaestak. Na jedan sam dobila odgovor u roku od sat vremena. Dogovorili smo sastanak za dva tri dana. Na dva sam dobila pristojan odgovor da trenutno ne zapošljavaju. Od ostalih ni slova.
Ni „Žao nam je, hvala na upitu, ne zapošljavamo trenutno“, ni „Čujte, za posao kod nas vam treba malo jača preporuka, da ne kažemo veza“, ni „Imate potencijala, spremit ćemo životopis u arhivu pa se čujemo u narednim mjesecima“.
U međuvremenu, držala sam se vlastitog bloga, kreativnosti i stvari koje „radim sa strane“ daleko od birokratskog začaranog kruga. Ponovno je posao pronašao mene, a ne ja njega ili smo se barem pronašli na pola puta.
Zaključila sam da posla ima, posla će uvijek biti, ali je poslovna kultura u Hrvatskoj ravna nuli.
Pozitivnih primjera naravno postoji, no velika većina, nažalost, je upravo onih koji imalo ambicioznu mladu osobu natjeraju barem da se zapita što radi u ovom okruženju.
Svaka tvrtka ili redakcija dobije stotine mailova dnevno, ali mailovi su dio nečijeg posla kao i odgovori na njih. Ne može mi netko reći da se nakon pet mjeseci sjetio odgovoriti mi, onako iz vedra neba, očekujući da sam cijelo vrijeme ležala na kauču i čekala da me se pozove na sastanak.
Ako teta u supermarketu ima vremenski rok da složi sardine na policu, osoba zadužena za zapošljavanje ima vremenski rok da odgovori na mail. To joj je u opisu posla. Za to je plaćena.
Naravno, onda se dogodi to da manjim tvrtkama te mailove pregledava office manager koji ionako ima posla preko glave, ali i to mu je u opisu posla.
Subjektivno s odgovaranjem na mail imam dobrih i loših iskustava. I zapravo me u mom mini eksperimentu šokirala činjenica koliko se ljudi neprofesionalno odnose prema poslu i potencijalnim zaposlenicima.
Ako osoba ima vremena pripremiti životopis i motivacijsko, druga osoba iza ekrana najmanje što može učiniti je napisati tri rečenice. I završena priča ili je tek započeta.
Postoji i ona druga strana priče, a to su oni koji šalju neartikulirane mailove sa svakojakim zahtjevima i prohtjevima. Čak ni njih ne treba ignorirati jer ponekad to govori o integritetu firme.
Prijateljica mi je rekla u jednom razgovoru da oni koji mi ne odgovore na mail nisu oni kod kojih uopće želim raditi, odnosno eliminirali su se na mom popisu poželjnih poslodavaca. Složila bih se s njom jer ponavljam, stvar je integriteta.
No, tu stvari idu dalje. Pozivi na razgovor. Jedan krug, drugi krug, treći krug, javit ćemo vam se povratno. Nikad se ne jave povratno.
Drugi ekstrem u digitalnom dobu je i „Molimo vas, ne šaljite nam mailove, primamo isprintane životopise. Dođite osobno.“ I nakon toga se nikad ne jave. I ekološka svijest ih ne zanima.
Ne samo da ne postoji poslovna kultura, odnosno predvode ju mlade tvrtke s mladim zaposlenicima, nego ne postoji kultura uopće. I u ovom slučaju postoje šumovi u komunikaciji, muljanje, skrivanje i ignoriranje, kao da je netko umro jer je bio odbijen.
Najmanje što mi smeta što je netko dobio posao preko veze, smeta mi kad netko indirektno radi budalom osobu koja pokazuje ambiciju za raditi. U tim trenucima razumijem svaku osobu koja je rekla da joj to ne treba i odlučila ili pokrenuti vlastiti posao ili raditi isključivo za birane klijente ili odseliti.
U ovakvoj društvenoj struji gdje ne znaš tko pije, a tko plaća sve više osoba shvaća da su sami odgovorni za svoj uspjeh ili neuspjeh te najgore što za sebe možemo napraviti je prepustiti vlastiti život u tuđe ruke.
Početak je čekanje nečijeg maila, poruka, odobrenja umjesto da skupimo i ono malo muda da sami krenemo kreirati vlastita pravila, života i posla.
