Jesmo li ikada zastali i zahvalili sami sebi? Ako nismo, što čekamo?

Čitajte svaki utorak kolumnu Jednostavno ja u kojoj će vam naša kolumnistica Ivka Knežević otvorena srca i bez zadrške pisati  “jednostavno” o životu. Pratite je na blogu i na Facebooku.

Hodajući životom, godinama i desetljećima, najčešće i umiremo, nikada ne zastavši nad samim sobom, tijelom, umom i duhom koji su zaslužni za sve naše trenutke koje prikupljamo u kovčeg uspomena. Primijetite to. Zahvalit ćete nekome jer vam je ustupio mjesto na parkingu, pomogao, no jeste li ikada zahvalili sami sebi? Ako se pitate na čemu, stiže jedan okvirni tekst, kojeg možete i mogli biste, osobno proširivati. U redu je, dapače, poželjno je, odati malo češće priznanje samom sebi;

Hvala našim stopalima koja su prohodala i pretrčala enorman broj koraka, a nikad im nismo zahvalili na tome. Hvala našim očima koje su sagledale milijarde ružnih i zastrašujućih prizora, ipak nisu prestale vidjeti ljepotu oko sebe. Zahvalimo našim ušima koje su čule nebrojene „pizdarije“, a ipak nisu oglušile na ljepotu glazbe, dobrih riječi i pozitivnih sugestija. Iznimno hvala našoj koži koja je pretrpjela neizdrživa rastezanja, pucanja i maltretiranja od strane nas. Hvala joj jer se  bez problema rastezala i vraćala u prvobitno stanje kako bi donosila na svijet djecu. Pogotovo joj hvala što je izdržala sve naše mladenačke „jo-jo“ efekte mršavljenja i debljanja, u onim tinejdžerskim i adolescentskim periodima kada ju nismo poštovali, jer smo se vodili modnim trendovima u kojima si „trenutno“ debeo, pa dok smršaviš, ispadne kako si trenutno „mršav“, jer se moda, upravo promijenila. Organizmu koji je  u periodima trpao u sebe dijelove loše hrane, stresova, nepotrebnih susreta i informacija jer „nije bio red“ maknuti se od bilo čega što ti nosi ružan osjećaj. Kako uopće zahvaliti srcu, čiji si glas milijarde puta utihnuo, stavljajući sve ostalo ispred njega, dok je neumorno pumpalo život u tebe? Ti si njega milijarde puta zanemario, ono tebe nijednom. Inače se sada ne bismo „čitali“. Plućima koja su neumorno dovodila kisik u organizam, dok si trčao bez daha jureći bez predaha prostranstva života, nijednom ne udahnuvši zahvalnost za zrak u nosnicama. Bez kojeg se „sada“, također, ne bismo čitali.

Koliko tek hvala mozgu koji je progutao i isfiltrirao enorman broj tvojih strahova, katastrofalnih misli i ideja. Pritom nije izgubio sposobnost za lijepe misli, upozorenja kako je voda vrela, te bi se mogao opeći i slične stvari.

Hvala duši koja je strpljivo čekala sva naša nezastajanja, svako naše popunjavanje tišine, sadržajima, ljudima, paljenjem ekrana kako ne bi ostali sami s njom u tišini i poslušali ju. Jer se bojimo njenog glasa. Dok je to uistinu glas kojem je najviše stalo do nas.

Jesmo li ikada zastali i zahvalili sami sebi? Ako nismo, što čekamo?

LifestyleKolumneJesmo li ikada zastali i zahvalili sami sebi? Ako nismo, što čekamo?

Nova kolekcija donjeg rublja brenda SKINY donosi čarobnu igru boja i senzualnosti

Lijepo donje rublje ima moć. Pruža nam osjećaj posebnosti, zavodljivosti i privlačnosti. Ono nije samo komad tkanine, to je i osjećaj samopouzdanja i senzualnosti...

Donna Vekić u rodnom Osijeku nastavlja misiju izgradnje javnih teniskih terena

Nakon dva uspješno održana turnira, 2020. i 2022. godine, Premier Tennis Tournament i ove se godine održava u Osijeku. O uspješnosti prethodnih turnira govore i dva, već...

Nikolina i Sonja obožavaju odvažne okvire naočala

Naše oči su naš prozor u svijet. Omogućuju nam da istražujemo, čitamo, vozimo, obavljamo poslove i sudjelujemo u mnogim drugim svakodnevnim aktivnostima. No, često zaboravljamo...

Facebook

97,224FanovaLajkaj

instagram