Možda bismo češće trebali imati Božić?

Čitajte kolumnu Jednostavno ja u kojoj će vam naša kolumnistica Ivka Knežević otvorena srca i bez zadrške pisati “jednostavno” o životu.

Bliži mi se još jedan Božić u ovom proputovanju Zemljom. Volim blagdane, ne hvata me ni predblagdanska niti blagdanska niti postblagdanska depresija. Zapravo, volim prilike za slavlja i veselja. Stoga volim ovo vrijeme. Jer je ovo vrijeme godine u kojem masovno zaboravljamo na brige i probleme te se podsjećamo zbog čega smo došli ovamo. Kako bismo živjeli. I voljeli.

Veselim se okićenom boru, ukrasima, božićnim kolačićima, pusama ljudi koje volimo ostatak godine pa i pusama onih koje ne volimo ostatak godine. Jer je ovo vrijeme u kojem barem na nekoliko dana volimo svih pa čak i sebe. Nije li to divno? Ne smetaju nam ni pripiti gosti, ni hladnoća, ni naporni susjedi, ni glasna djeca. Ne smetaju nam stanja na računima, ne smeta nam dijeljenje s drugima. Ne smeta nam ni pjesma ni vatrometi. Ovih nam dana ne smeta ni crna kronika. Nekako smo skladniji te pozitivniji nego inače. Možda bismo češće trebali imati Božić.

Prijašnjih sam godina imala podosta materijalnih sitnica kojima biste me mogli obradovati stavivši mi ih pod bor. Ove godine se nešto izmijenilo. Sigurno ću se obradovati svemu materijalnom što dobijem. Poput malog djeteta sjajnih očiju odmatat ću pažnju kojom ste umotali moj poklon. No, darovi koje želim sebi, a i svima nama, jesu darovi drugačije prirode. Sjetila sam se upravo kako je nastao blagdan Božić. Isusovo rođenje. Što je bilo toliko posebno vezano uz tog lika? To je čovjek koji je, unatoč svemu i unatoč svima, činio da se ljudi osjećaju bolje. Vidio je zdravlje tamo gdje ga nema, hranio je gladne nekakvom za nas nenormalno malom količinom hrane. Opet, svih ih je ostavio sitima. Vidio je u ljudima ono što ni sami nisu vidjeli u sebi. U mraku je pronalazio svjetlo, u očaju nadu, u najvećim rupama pronalazio je srca. Kod sebe i kod drugih. Baš sam nekako sve više počela željeti kako bi bilo lijepo kada bismo pokušali ove blagdane učiniti nešto slično.

Stoga bih za ove blagdane voljela dobiti što više osjećaja. I darovati što više istih. Željela bih zaboraviti na razlike između mene i vas koje nas dijele. Jer smo tako odlučili. Voljela bih kada bismo zagrlili naše sličnosti te krenuli u prihvaćanje i vrednovanje naših različitosti. Voljela bih da u ovo blagdansko vrijeme ne grijemo jedni druge prvenstveno toplim grijalicama, enormnim količinama cjepanica. Voljela bih kada bi se samo malo više grijali zagrljajima. Ne reda radi, već onako jer baš želimo. Bilo bi nadasve lijepo kada bismo manje pretrpavali jedni druge ogromnim količinama svih vrsta hrane te kada bismo jedni drugima hranili srca srcima. Baš, ali onako baš bi bilo lijepo kada bi umjesto velikih priča bez pogleda, zašutjeli i samo se gledali u oči. Bez straha i s ljubavlju.

Možda bismo količinu ukrasa mogli ove blagdane zamijeniti količinom iskrenih komplimenata koje ćemo jedni drugima podijeliti. Ugasnuti sve kritike te pronaći, pa čak i u onima u kojima mislimo kako ne možemo pronaći, nešto što nam se sviđa. I to izgovoriti naglas. Možda bismo ove blagdane mogli malo se manje slikavati, malo više osjećati. Ukazati na vrijednost onima koji su zaboravili kako je imaju u sebi. Gromoglasno pljeskati onima koji nisu tehnički najbolje odradili božićnu predstavu, ali srcem jesu. Manje čekati oglašavanje mobitela iščekujući nove čestitke. Više posjećivati fizički, bez čestitki. Da, možda bismo ove godine mogli uvesti nove čestitke. Žive čestitke. Mogli bismo ovih blagdana mi biti čestitke. To bi zbilja nešto fenomenalno. I nadasve unikatno.

Hvala što ste pročitali moje blagdanske želje. Veselim se njihovom ostvarenju. Grlim vas, volim vas. Obucite se ove blagdane toplo, iznutra i izvana. Možda nas svih zaobiđe blagdanska depresija, a posjeti blagdanska euforija.

FotoPexels
LifestyleKolumneMožda bismo češće trebali imati Božić?

Facebook

99,687FanovaLajkaj