U zadnje vrijeme radim uporno i bjesomučno na tim granicama, otpor kipti na sve strane. No, to je moj problem i sada ga rješavam kako znam i umijem. Moja djeca su imala i previše pažnje od mene, previše reakcije na svako bitno i nebitno: „Mama,…“ Ja sam u tome prešla granice, sada ih pokušavam postaviti i to izgleda trenutačno kao bojno polje u kojem je mama, jel’te, hladna kuja, koja više ne reagira na svaki, često i manipulativni, treptaj ili uzdah. Dakako, nije mi lako, jer u svemu tome, naveliko pobjeđujem sebe. Iznutra se lomim, na vani mrtva – hladna izjavljujem: „Možeš ti to sam/a, ja vjerujem u tebe.“ Poželite mi sreću u tom pobjeđivanju sebe i dovođenju u ravnotežu slabijih strana svog roditeljstva. Dakako, prihvaćam činjenicu kako u ovome vjerojatno nikada neću biti savršena, ma koga lažem, niti blizu toga. Baš kao što mi je sasvim u redu činjenica kako je svaki roditelj, baš tako nesavršen, savršen roditelj svome djetetu, upravo takav kakav je, jer na puno mjesta pročitah kako djeca u suštini biraju svoje roditelje, baš zbog specifičnosti rasta kojeg su odlučila proći u ovom zemaljskom okruženju.
Sada bih voljela prenijeti one bolje strane svog roditeljstva i to kako, nisam baš najbolja u postavljanju granica, pošto sam jednim dobrim dijelom sebe i sama jedno veliko dijete. Stoga se djeca uz mene često osjećaju slobodnima neka budu onakva kakva jesu, bez one maske koju nam svima, stupanje u svijet odraslih, nalaže kao neophodnu stvar u svrhu preživljavanja u ovom svijetu.
Što se ustvari, događa? Događa se to kako živimo u previše užurbanom ritmu života. Suvremeni roditelj je preopterećen brigama, vlastitim nezadovoljstvima, a kako i ne bi kada se čovjek izgubio u trčanju za hvatanjem užurbanog ritma najčešće nametnutog, moranja. Čovjek današnjice ima toliko nametnutih uloga na leđima i prelama se od tog silnog, često i bespotrebnog tereta. Dosta toga današnji čovjek radi kako bi zadovoljio formu, odnosno masku. Pa mu se po glavi vrti milijarda briga i problema, koje je najčešće sam sebi zadao. „Treba kupiti nove tenisice, najnovije marke. Treba pokositi travu, zadovoljiti šefa, a odnos s partnerom je katastrofa, moram brzo okačiti sretnu sliku na Facebook, samo neka nitko ništa ne posumnja.“ P.S. “Što ću s guzicom, moram pod hitno nabaviti filter kojeg koristi J.Lo…“ Znam, bacam ironiju ili sarkazam na suvremeno življenje, ne znam ni sama više koji je izraz prikladan, jer sam se potpuno potplela pod spontano življenje, čas s filterom, čas bez njega, pa kako mi dođe.
Dakle, kako bih stekla vaše povjerenje u ono o čemu govorim, a govorim o malim dječjim dušama koja se često ne libe ispred mene biti ono što jesu i priznati kako se uistinu osjećaju kada ne moraju glumiti, zapišite si sa strane kako nisam savršen roditelj, kako vas ta ideja možda ne bi odvratila od čitanja teksta. Nitko i nije savršen, no nema smisla sada gubiti vrijeme na moje slabije strane, jer njih ja moram učiti od nekoga od vas i to radim, a putem se, najiskrenije i preznojavam. Idemo na dobre strane, odmah.
Današnjoj djeci nedostaje sloboda. Nedostaje i nama, jednako tako. Što se događa? Rođeni smo slobodni i opušteni, puni povjerenja prema životu. Dijete do tri godine poprilično i živi kao takvo. Raduje se kada mu se raduje, plače kada mu se plače. Ma ne plače, ono vrišti toliko da ga čitavo susjedstvo čuje. Jednako tako se i raduje. Ni u čemu od toga dijete nema problem, odnosno ono se u svim svojim emocijama osjeća dobro. Mi se osjećamo nelagodno jer je u svijetu odraslih „neprihvatljivo“ izražavanje osjećaja. Nakon treće godine u dijete polagano ulaze strahovi i ono počinje gubiti samopouzdanje, baš kao i povjerenje u život, odnosno u samog sebe.
Bivajući u potpunom prisutstvu s djecom, shvaćam kako se osjećaju. Samo poneki boravak u dječjim parkovima ili skupinama, odaje dosta toga. Promatram malenu djecu kako se opušteno i spontano raduju životu. Uživaju u sebi, smiju se, pronašli su malog mačića i maze ga s puno ljubavi. Sve dok, je li, ne krenu odrasli. „Pazi, ne ljuljaj se tako, pasti ćeš.“ „Što diraš tu mačku, zarazit ćeš se.“ „Obriši se, prljav si.“ „Ne smiješi se toliko glasno, što će ljudi reći…“ U istom trenutku staje život kod djece. Zbunjena su. Moraju nešto postati, nemaju pojma što, a ustvari samo pokušavaju biti ono što jesu i ono što trebaju biti, a to je, djeca. Pustite djecu neka budu djeca, to je potrebno čitavom čovječanstvu. Budite i vi malo dijete s njima. Zasmijte se, padnite i dobijte ogrebotinu. Pomazite mače na ulici, ta primjetit ćete ako s mačetom nešto nije u redu. Dakle, dijete mora biti dijete. I vi ponekad morate biti dijete. Lišeno mnoštva pravila koja su nametnula horda nezadovoljnih ljudi. Hajde, što je život doli, „padanje i ustajanje“, „skup pokušaja i pogrešaka“, „skup smjehova i plakanja“, „dobitaka i gubitaka“,…? Nedavno me sin pitao: „Mama, zašto mi plačemo na malu ogrebotinu, a tebe ništa ne boli iako ponekad imaš rane?“. „Zato jer je sve stvar onoga u što se uvjeriš! Ako već imaš ogrebotinu, neprestano kukanje o njoj i pričanje koliko boli, vrlo vjerojatno će ti stvoriti veći osjećaj boli. Zato je za tebe pametnije i lakše, neka ne daješ toliku pažnju toj ogrebotini, pa će i ona brže i lakše proći.“ Slijedi iduće pitanje: „Postoji li netko tko nikada u životu nije dobio ogrebotinu?“. „Ne znam. Postoji šansa i za to. Ako se netko zatvori čitav život u jednu sobu, izolira sve oštre kuteve i tako proboravi, vrlo je vjerojatno kako nikada neće dobiti ogrebotinu. No, pod cijenu gubitka života.“ Lišeni ogrebotine, lišeni života. Ne činite to ni sebi, ni djeci. P.S. Dakako, obratite pozornost dok prelazite prometnu cestu.
Čitajte svaki utorak kolumnu Jednostavno ja u kojoj će vam naša kolumnistica Ivka Knežević otvorena srca i bez zadrške pisati “jednostavno” o životu. Pratite je na blogu i na Facebooku.
