Andreu pratite na službenoj stranici, Facebooku i Instagra
Taman kad smo pomislili da je tik-trakavica influencerske problematike napokon gotova te da se možemo vratiti uobičajenom kolutanju očima na standardne teme “novog nenormalnog”, netko je konačno izvukao tekst kolegice kolumnistice i novinarke star godinu dana o dotičnoj influencerici, njenoj diskriminaciji i govoru mržnje.
I ajmo ispočetka…
Prije ovog medijskog skandala, dok je sunce peklo početkom lipnja prijateljica i ja raspravljamo o svakodnevnim temama. Odjednom, uhvaćena u nevjerici kaže: Zamisli da napišeš vlastito mišljenje, bez kalkuliranja, bez filtera na društvene mreže… Što misliš koji bi feedback bio, što bi se dogodilo?
Kraj srpnja, sjedim u kafiću, čitam knjigu ljuta na tipa koji mi je pobrao sve stolice oko stola, osjećam se golo i izloženo, razmišljam o kvaliteti sadržaja koji kruži virtualnim prostorom, pišem suptilni tok misli… Aftermath mog stava rezultira s izravnim napadima u inbox, dvije napisane kolumne jednake tematike na drugim portalima, dvoznamenkastim brojem objava, storyja, komentara, pohvala, kritika… U trenutku mi je došlo da napravim press i social media clipping te prijateljici na mail pošaljem rezultate s naslovom javno sam napisala vlastito mišljenje, nećete vjerovati što se dogodilo sljedeće.
Komunikacijski fenomen koji me s vremenom sve više fascinira su intervjui različitih javnih ili polu-javnih osoba s glavnim pitanjem: Kako se nosite s hejterima?, čime se konotativno šalje poruka da tamo daleko u mračnim internetskim prostranstvima sjedi osoba isflekane odjeće i prljave kose te čeka kako će na nekoga istresti vlastite frustracije. Najčešće i sjedi te nema pametnijeg posla, no pitanje koje mi se neprestano vrti ovih desetak dana je: kada je to konstruktivna kritika, ali i iznošenje vlastitog stava na temu društvenih događanja i anomalija postala persona non grata?
Ono čemu svjedočimo posljednjih točno tjedan dana je fabricirani skandal koji ima dva glavna aktera i desetke tisuća sporednih: jednog koji je željan pažnje htio pokazati virtualni utjecaj te drugi koji je svoju reputaciju stavio pod upitnike zbog nepromišljene komunikacije čime je rekao više o sebi. Potreba da se vodi za poznatom “nije bitno što govori nego tko govori” obila mu se o glavu jer rečeno nije bilo u korelaciji s autoritetom i reputacijom. Javnost je ostala šokirana da postoje nekulturni kulturnjaci. Kakav početnički elitizam!
Upisavši kulturalne studije nisam imala pojma što me čeka. Na uvodnom predavanju prvo nas je profesor utješio da ćemo sami stvarati svoje poslove, a zatim naglasio da nikad više nećemo medijski sadržaj doživljavati na jednak način.
U nevjerici kolegica mi šapće kako želi živjeti u neznanju te ne želi razmišljati o srži vijesti, glazbe, filma, knjiga… Kako će ona sad pustiti mozak na pašu bila je njezina jedina briga. Iduće tri godine protekle su u aktivnom čitanju kritičkih tekstova, promišljanju filmova koje smo morali pogledati (damn you David Lynch), pisanju seminara u kojima bi samostalno odabirali teme koje ćemo analizirati te kritički promišljati. Pisali smo, plakali, znojili na usmenim ispitima, smijali se Žižeku da bi se danas smijali s njim i njemu.
View this post on Instagram
Vodič konstruktivne kritike za početnike
Prema definiciji, kritika je sposobnost prosuđivanja i ocjenjivanja bilo koje društvene pojave te sadržava prednosti i nedostatke, nudi treći smjer. Primjerice, zamislimo da smo pročitali tezu koja glasi “filmovi Woodyja Allena često imaju isti problem, previše usporen razvoj događaja i nedovoljno produbljenu karakterizaciju likova”.
Kritika kaže: radnja filma je prespora, dijalozi su nedorečeni, karakterizacija likova je prosječna.
Konstruktivna kritika kaže: Proučavajući Allenove filmove od početka njegova stvaralaštva do danas, njegov film (ime filma) nije ispunio svoju svrhu. Scene poput (…) u kojima je trebalo razraditi (…) ili razmisliti o potpunom izbacivanju (…). Kako bi gledatelj razumio dublje značenje dijaloga trebalo je (…) kako ne bi ostavili dojam (…). Svojim argumentima filmski kritičar Roger Ebert tvrdi kako (…).
Hejt: Nije mi jasno koji (ubaci psovku) ovaj pedofil i dalje snima filmove. Tko njemu daje medijski prostor? Zašto to govno i dalje režira!? Ionako za cijelog života ništa dobro nije napravio! Jedva čekam da ga strpaju u zatvor!!!
Iz ovog plastičnog primjera jasno je zašto su dvoje aktera o kojima se piše u posljednjih tjedan dana oboje na gubitku, jer si nisu dali vremena, volje ni truda da argumentirano iskomuniciraju vlastite muke. Posljedično na njihove stavove nakačila se publika koja je imala snažnu motivaciju biti još glasnija, no ne i argumentiranija jer za ponuditi argumentaciju treba široki spektar znanja pa čak i dozu emocionalne inteligencije. Svatko je imao svojih dvije minute da natipka što misli, no rijetko tko se uhvatio u koštac te raščlanio problematiku i secirao dio po dio.
Zbog komunikacijske i kreativne lijenosti svaka konstruktivna kritika postaje hejt, a tko god se usudi iole promisliti o sadržaju koji mu se plasira pod nos postaje dežurni dušobrižnik čijim životom upravlja zavist. Jedino nisam još otkrila zavist na što točno!?
U međuvremenu, prije četiri dana Drake i DJ Khaled izbacuju another one hit POPSTAR, ultimativno dolijevanje benzina na rockstar Posta Malonea. U pjesmi je fokus na stihovima koji slave život pop zvijezde, simboli koji prikazuju taj život (ville, žene, auti…) te osoba koja je to sve utjelovila od tinejdžerskih godina, Bieber.
Kad si na nekim ozbiljnijim kreativnim, financijskim, poslovnim i intelektualnim razinama dokazuješ se kreativom koja posljedično donosi milijune, a ne jeftinim komentarima i vrijeđanjima.
U Hrvatskoj se po medijima razvlači tko je kome “ukrao” ideju za shimmer za tijelo, po društvenim mrežama nastane košmar kad netko napiše kolumnu da selfie nije aktivizam, polemizira se je li influencanje “pravi” rad… Razvlače se trivijalne teme koje će dospjeti do rasprave u Saboru, stvarajući lažni hype, pritom ne dajući nikakve alternative da se zastane i promisli o sadržaju te komunikacijskim porukama koje se šalju danima.
Je li prvi – hejt ili kritika?
Licemjerno je javno djelovati pa očekivati da negativnih kritika i osvrta na nečiji rad neće biti, no kad je društvo izgubilo doticaj sa stvarnošću da je zaboravilo da jedino konstruktivnim kritikama te dajući alternativu krećemo naprijed!? Ne baš tako davno, svaki kreativac je svoj rad namjerno izlagao kritičarima likovnih umjetnosti, filma, književnosti kako bi dobio feedback na svoj rad da dobije uvid kako napredovati. U današnjem svijetu egomanijaštva kritika je glavno zlo.
Hipersenzibilnost se uvukla u sve pore javnog djelovanja, društvenih mreža pa čak i svakodnevnih dijaloga gdje se žarko žudi za pažnjom, ali ne kad ista privuče komentar. Ne želiš privući baš nikakve komentare, djeluj anonimno ili pod pseudonimom. Izbor je na pojedincu, no uživati popularnost na temelju hvalospjeva i kontinuiranih pohvala je iracionalno te dokazuje kako osoba ne poznaje društvenu dinamiku ni zdrav “složit ćemo se da se ne slažemo” dijalog.
Dijagnoza rješenja u današnjem svijetu mogućnosti zapravo je jednostavna: onaj tko se ne zna nositi s komentarima u stvarnom životu, ne zna se nositi ni s komentarima na mreži i obratno. Ako shvatimo da nas negativni komentari pogađaju više nego bi trebali i krenemo na temelju virtualnog svijeta dekonstruirati vlastiti identitet, uvijek je opcija potražiti stručnu pomoć. Onaj tko se želi hraniti isključivo pohvalama također ima opciju savjetovanja sa stručnom osobom oko poremećaja ličnosti.
Da, postoji onaj najprimitivniji hejt, mržnja nekog anonimca kojemu je na dnevnom rasporedu sjesti, obići dnevne portale i raji dokazati kako je u pravu. Je li time što promijenio? Nije i neće.
Takve poruke koje dobijemo kolege iz novinarsko/komunikacijsko/kreativne branše i ja često završe kao sprdačina i natjecanje tko je dobio primitivniji komentar ili poruku. Utječe li to na naše vrijednosti ili rad? Jedino ako istu poruku uzmemo kao primjer za kolumnu.
Da se vratim negdje na sredinu teksta, glavno pitanje ovog trenutka i svih medijskih previranja postaje: je li prvi hejt ili konstruktivna kritika?
Često se po instagramima razvuče citat Eleanor Roosevelt: Great minds discuss ideas; average minds discuss events; small minds discuss people.
…pametnom dosta.
