Mit o ljepoti: Kako je javno “prihvaćanje” sebe preraslo u vapaj za društvenom validacijom?

Piše: Andrea Tintor

Andreu pratite na službenoj straniciFacebooku i Instagramu te čitajte njezine tjedne kolumne na Jolie.hr-u.

2020. je, generalno govoreći, godina ekstrema. Posebice komunikacijskih.

Društvene mreže uhvatile su zamah da je gotovo svaki pojedinac shvatio koliku moć ima, neki odgovornost i dalje odbacuju. I celulit je ušao u mainstream medijski prostor.

Godinama je industrija pokušavala nametnuti unificirane kriterije ljepote, no globalna pandemija je u vremenu nikad jače digitalizacije pomrsila račune. Žene su na korak do kolektivnog shvaćanja (i prihvaćanja) da je celulit istovremeno stvaran i izmišljen nakon što su desetljećima bile ugnjetavane sa standardima ljepote koje su najčešće kreirali muškarci.

Hiperprodukciji sadržaja na temu aktivizma pridružio se val sadržaj na temu ženstvenosti, tijela i izgleda koji se u prvom planu fokusira na “pravo” žensko tijelo bez retuširanja, skrivanja i modificiranja.

Davne 1990., ovom kontekstu “u prijašnjem društvenom životu”, autorica i profesorica Naomi Wolf izdaje knjigu Mit o ljepoti: Kako se prikazi ljepote koriste protiv žena, koja je postala feministička biblija moderne žene koja se borila s nesigurnostima. Već u uvodu autorica navodi kako je kroz vrijeme primila brojna pisma (!) čitateljica koje su se javljale kako im je promijenila život, razbila mitove, kako su počele raditi na samopouzdanju, da ne vjeruju svemu što vide kroz medijske spektakle…

Čitajući knjigu, prve rečenice počele su me podsjećati na trend koji je zavladao Instagramom – žene počinju ponovno javno govoriti o svojim manama tražeći sebi slične kako bi pronašle podršku, aplauz za stav i utjehu da je s njima sve u redu. Ipak, sve više takva komunikacija prelazi u ekstreme da se počinjem pitati – koliki je postotak dobre namjere, koliki populizam, a koliko liječenje vlastitih nesigurnosti i traženje javnog aplauza te odobrenje za životne izbore?

Zašto bi “stvarna” žena trebala javno vikati da je stvarna, ako se doista dobro osjeća u vlastitoj koži? Kako su naše mame, bake, tete (…) žene prije dvadeset, trideset, pedeset godina iskazivale zadovoljstvo sobom kad nije bilo Instagrama?

Ili su one bile luzerice jer se njihov dobar osjećaj ne računa s obzirom da je ostao u privatnoj domeni spavaće sobe i na kavama s prijateljicama koje im nisu mogle javno napisati “e prepička si!”?

Mit o ljepoti 2.0

Prije trideset godina, da bi Naomi Wolf bila ozbiljno shvaćena morala je istražiti temu, napisati hipoteze i pretpostavke te tražiti dokaze, primjere iz stvarnog života kako bi argumenti imali težinu.

Morala je ponuditi studiju slučaja, fenomen na kojem bi žene učile kako promijeniti vlastite vrijednosti, ponuditi literaturu, skupiti hrabrost da doslovno prstom i slovom na papiru javno prozove Playboy za toksičnost pornografskih prikaza i utjecaj koji imaju na perspektivu o silovanju (da je poželjno). Morala je obilaziti fakultete, žene uživo s kojima bi razgovarala… Udružiti se s drugim stručnjacima s kojima je djelovala na promijeni svijesti, a u budućnosti da ostavi svoje nasljeđe u obliku knjige koja će služiti generacijama djevojaka i žena.

Danas je dovoljno posjedovati pametni telefon, fotogeničnije donje rublje, stati ispred ogledala, okinuti selfie, duboko uzdahnuti i napisati: “Drage moje, moram vam priznati nešto strašno: I ja imam celulit!”.  U tom trenutku kreće lavina lajkova popraćena rastom adrenalina i dopamina, navijački komentari koji ne sežu dalje od: You go guuurl/Jebena si!, ponovno svodeći ženu na ono od čega one uporno bježe i zaziru – objektivizaciju tijela.

Jedan od fenomena popularne kulture koji me još uvijek fascinira je moment medijskog spektakla u kojem pjevačica/glumica/javna osoba prizna fizičku manu. Primjerice, famozni celulit.

Do jučer je ta ista osoba zarađivala novce od djevojčica kojima se prikazivala u savršenom svjetlu, savršenog života, izgleda, muškarca kojeg ima iza sebe da bi danas, kad smo otkrile celulit – posula se pepelom i rekla: “Fuck it, bolje da ga sama prikažem, nego da me mediji razvuku kako sam se udebljala.” A udebljala se jer u pandemiji nema industrije zabave, nema zarade od javnih nastupa, potrebe za višesatnim treniranjem da se izdrži tempo i izdržavanjem tog tempa zbog treninga dva puta dnevno.

Odlično je što javna osoba glasom i guzicom stane iza stajališta da je zapravo sve stvar perspektive, trenutka te načina nošenja s problemom jer postoje nesigurni pojedinci koji izlaz traže u ikonama pop-kulture kojima se dive i slušaju savjete od medijski nametnutog autoriteta.

Međutim, čim se industrija zabave vrati u svoj uobičajeni dril, celulit će se ostaviti negdje po strani u kutku s ostalim trendovima na društvenim mrežama, a u prvom planu ponovno zablistati savršeni editorijali jer se pod tim pravilima igra ta igra.

Često čujem argument kako javne osobe nisu zaslužile vrijeđanje i sav hejt koji se baca na njih jer su “javne osobe”. Istina, nitko nije zaslužio govor mržnje i omalovažavanje, takvo ponašanje govori u prilog onom tko šalje takve poruke. Svaki pojedinac ima vlastitu odgovornost i mogućnost izbora, svijest koju će cijenu javne eksponiranosti platiti te zaradu koju radi javnog života i popularnosti uživa. Kome nužno ne odgovara takva računica, vrata neglamuroznog vađenja krumpira su otvorena – nije sve za svakoga, i to je u redu.

 

View this post on Instagram

 

A post shared by Zoi NONI Mantzakanis (@zoiageliki) on

Influencerstvo novog doba

Prema pisanju Naomi Wolf, tijekom hipijevskog pokreta šezdesetih ljubav je bila slogan i glavni pojam popularne kulture. Izražavala se kroz seks, senzualnost, razuzdanost i zaigranost jer su ti epiteti bili na vrhuncu popularnosti. “Ljubav” je prodavala. Potrošačku kulturu najučinkovitije podržavaju tržišta seksualnih klonova, muškarci koji žele objekte i žene koje žele biti poželjni objekti koji se stalno mijenjaju, prilagođavaju, evoluiraju potrebama tržišta.

Danas prodaju influenceri. Industrije ljepote i zabave su prigrlile promjene na tržištu da smanje angažman produkcijskih zvijezda i budžete prebace na komercijalne mikro zvijezde. Adorno i Horkheimer pisali su teoriju da bi osoba bila okarakterizirana kao celebrity/diva/ikona iza nje je morao stajati rad vrijedan medijske pažnje (osobni uspjeh, poslovna karijera, glazba, filmovi, knjige, scenariji, slike, predstave…).

Međutim, razvojem interneta i društvenih mreža pojedinci postaju poznati zbog toga što se priča i piše o njima, nikakav rad ili kreativno nasljeđe iza toga ne mora stajati. Tako su konzumerističke ikone poput influencera dobile svojih nekoliko minuta.

U novoj eri influencerstva prigrlio se body positivity pokret i hiperprodukcija sadržaja koja se ne miče od isticanja nesavršenosti. Objektivno promatrajući, danas su žene u još nezavidnijoj poziciji nego prije. Odjednom imamo toksičnost savršenosti koju viđamo na televiziji, u reklamama te toksičnost nesavršenosti koja se servira putem društvenih mreža ponovno implicirajući kako je jedina ispravna.

Body positivity postaje zagušen, toksičan pokret u kojima se žene jednostavno ne pušta u umnom miru da odlučuju same za sebe – ako prigrle ožiljke, nisu dovoljno lijepe; ako odu popraviti usne, mediji su im nametnuli; ako krenu vježbati, iskompleksirane su težinom; ako se šminkaju, stvaraju lažni identitet; salo je okej, jedino ako imaš dobru sisu; škemba može, samo uz struk i bokove…

Zaključak: što god žena napravi, nikad neće biti dobro! Ili će se industrija okrenuti protiv individualnosti stava ili druge žene protiv jedne koja je umorna od kakofonije.

Nakon savršenih života ispoliranih do krajnjih granica vjerodostojnosti, Instagram je preplavio nesavršen život jer kakav će nam biti u vrijeme pandemije? Ipak, i dalje je taj virtualni produžetak življenja daleko od realnog jer gotovo nitko nema vremena, muda ni volje prikazati se u potpuno autentičnom svjetlu 24/7.

Ovo je trenutak u kojem se svaka riječ secira, svaki korak na društvenim mrežama je daleko od suptilnog i spontanog. Različiti pokreti, pa tako i body positivity, koriste se za vlastitu promociju, pojačavanju identiteta na društvenim mrežama kad takav sadržaj postaje jedino o čemu se priča.

Problem nastaje kad sponzorima treba objasniti zašto njihov plaćeni oglas ima puno siromašniji doseg i broj lajkova od onog celulita s početka kolumne. Logika je jednostavna – ako se pratitelji i fanovi skupljaju na instant trendu, rezultati se jasno pokažu kad su mjerljivi brojkama. Za publiku guzica će uvijek biti guzica te samim tim zanimljivija od nečijih interesa u knjigama, filmovima, keramici ili uzgajanju riba. Iako je smiješno da se u 2020. pažnja i dalje privlači golotinjom koja je već dvadeset godina dostupnija od obrazovanja, kada nema maštovitosti – aluzija na seks još uvijek prodaje.

Ako se osobni brend kreira s fokusom na trend bez cilja da javno djelovanje postane kreativno nasljeđe za generacije koje dolaze, toj osobi će publika oduzeti pravo kada prema vrijednostima publike pogriješi. Adele je pametno odigrala na kartu body acceptancea, a ne body positivityja jer se prihvaćala debela i prihvaća se mršavom. Da je vikala po društvenim mrežama i medijima kako je presretna kakva je, vrištala s govornica da je njeno tijelo najštogod, a onda naglo promijenila ploču njena karijera bi bila pod upitnikom. Nešto kao danas Ellen, samoprozvane kraljice ljubaznosti.

Generalno sam pobornica stava: Dont preach what you dont practice, plastično prevedeno: ne zagovaraj nešto što će te sutra možda ugrist za guzicu, no pun intended. Kod žena se to očituje u vikanju protiv estetskih korekcija, krema protiv kožnih nepravilnosti, načina porođaja… Je li realno očekivati da djevojka koja padne s bicikle, rasiječe usnicu i slomi nos neće prekosutra željeti srediti grbu i ožiljke koji su joj nametnuti? Molim bez selektivnog razmišljanja: “Ona može, zaslužila je!”

Neki dan sam pročitala tijek misli koji kaže: Nikad više obožavanja viška kilograma i nikad više isprobanih dijeta. Nikad više obožavanja svog lica i nikad više prodate šminke.

S jedne strane vičemo “da!” celulitu i ožiljcima, pljujemo po retuširanim fotkama i estetskim operacijama, brendovima koji žele savršene modele. S druge slavimo Shakiru i J.Lo na Superbowlu, trudnoće u četrdesetima, Halle Berry u pedesetima, objavljujemo fotke na Instagram namještajući poze da bolje izgledamo…

Ljudska osobina u kojem pojedine osobe ili skupine navode da se drže pojedinih vjerovanja, standarda, ponašanja, vrijednosti ili nekih drugih karakteristika, a u stvari ih sustavno krše naziva se – licemjerje.

A mi žene smo u posljednje vrijeme licemjerne same prema sebi u javnom prostoru i djelovanju jer se nalazimo u komunikacijskom košmaru. Možda je i ova kolumna dio tog košmara, no umorna sam od trivijalne retorike, jeftinog populizma, patetike u svrhu misije utjecaja, represije i toksične   body pozitivnosti koja ne djeluje konstruktivno nego se vodi sloganom “sad ću ti objasniti kako stvari stoje”.

Živimo u vremenu kontinuiranog osjećaja krivnje što god napravimo – surova realnost borbe s vlastitim identitetom ne traži svjetla reflektora, lajkove i pljesak, već se iznova propitkuje hoće li umrijeti i ponovno se roditi u boljoj verziji, u tišini.

Život je proces u kojem rastemo, napredujemo, mijenjamo se… Prirodno je željeti dosegnuti vrhunac vlastitog potencijala te imati slobodu izbora hoćemo li povećati ili smanjiti nešto, popraviti, izgraditi vježbanjem…

Sljedeća faza našeg napretka kao individualnih žena, kao žena zajedno i kao stanovnica naših tijela, kaže Naomi, danas ovisi o tome što ćemo odlučiti vidjeti kada se pogledamo u ogledalo.

Što ćemo vidjeti, a ne fotkati za Instagram, dodajem.

Lifestyle Kolumne Mit o ljepoti: Kako je javno “prihvaćanje” sebe preraslo u vapaj za...

povezano

jolie preporuke

Zara lansira prvu kolekciju donjeg rublja, pogledajte kako izgleda

Jedna od naših omiljenih modnih destinacija zasigurno je Zara i to upravo zahvaljujući širokom asortimanu odjeće, a sada je ovaj španjolski high street gigant...

Trending

Nove sitnice za dom iz Stradivariusa izgledaju preslatko

Kada ste u potrazi za slatkim sitnicama za uređenje doma, Stradivarius se svakako mora naći na vašem popisu trgovina. Iako ponuda nikada ne donosi...

Pornografija za žene: alat za osnaživanje ženske seksualnosti ili marketinški trik?

Andreu pratite na službenoj stranici, Facebooku i Instagramu te čitajte njezine tjedne kolumne na Jolie.hr-u. Ono što je čovjeku nadohvat ruke, nije previše zanimljivo. Pornografija će s godinama, ako već...

Facebook

83,660ObožavateljiLajkaj

instagram

pročitajte

Nove sitnice za dom iz Stradivariusa izgledaju preslatko

Kada ste u potrazi za slatkim sitnicama za uređenje doma, Stradivarius se svakako mora naći na vašem popisu trgovina. Iako ponuda nikada ne donosi...

Pornografija za žene: alat za osnaživanje ženske seksualnosti ili marketinški trik?

Andreu pratite na službenoj stranici, Facebooku i Instagramu te čitajte njezine tjedne kolumne na Jolie.hr-u. Ono što je čovjeku nadohvat ruke, nije previše zanimljivo. Pornografija će s godinama, ako već...