Andreu pratite na službenoj stranici, Facebooku i Instagra
Pozdrav Andrea, javljam ti se da ti kažem da sam te otpratila s Instagrama, ali sam shvatila da ti mene uopće ne pratiš…
(seen)
* * *
Internet je u moje kućanstvo stigao negdje 2008. Nisam sigurna jesam li jedna od onih sretnica koja nije imala iskustvo dial-upa ili sam baš zakinuta proces krckanja mreže.
Drugi dan sam upogonila Facebook na kojem je bilo deset ljudi koje poznajem i MSN. Pri kraju osnovne i na početku srednje dopisivanje preko MSN-a poslije škole i zajedničko pisanje zadaća bilo je na obaveznom repertoaru do mjere da smo si slali sms-ove da se nacrtamo ispred kompjutera, u mom slučaju laptopa.
Na početku osnovne škole dobila sam glomazno osobno računalo čisto da ga imam. Ako se dobro sjećam mislim da mu je vodeća svrha, barem u mom slučaju, bila pisanje priča u Wordu i igranje Captaina Clawa.
Iako smo zagazili u digitalizaciju još uvijek smo na nastavi mobitele držali ispod klupe, u džepovima ili torbama. Usmeno smo se dogovarali kad će tko izaći na wc da idemo zapaliti ili jednostavno prozračiti mozak usred sata. Komunikacija je tad bila dostupna i skupa. Sjećam se odlaska na maturalac na kojem smo nosili male digitalce za fotografiranje i mobitel za nekoliko poruka da smo živi jer pozivi u roamingu nisu dolazili u obzir.
Neke prve ljubavi započele su upravo kroz te dostupno nedostupne kanale komunikacije gdje nije bilo pritiska “je li vidio poruku” i “ako mi ne odgovori do sutra, blokirat ću ga”. Živjela su se komunikacijski jednostavnija vremena.
Fast forward desetak godina kasnije novi načini komunikacije, uz Instagram i njegove opcije te različite aplikacije za slanje poruka i mogućnost saznanja tko je što vidio, kompliciraju živote i odnose. Društvene mreže polako, ali sigurno unose nove dimenzije paranoje i opsesije.
Danas preko društvenih mreža imamo doticaj sa životima onih koje znamo, onih koje srećemo u marketu, kafiću, onih koje ne znamo, onih o kojima se priča… Ako nam prođe kroz glavu, kao meni dok scrollam Netflixom “zanima me što danas radi Zac Efron”, nakon dva klika mogu bacit oko na njegov profil i mentalno iskonstruirat fragmente njegovog života. Na dohvat klika je potencijalno njegov agent, mail, menadžer kojem nonšalantno šaljem poruku da mu je novi projekt odličan i da mi je baš drago da se bacio u drugačije medijske forme od standardnih rom-comova.
Nakon slanja poruke zatvaram aplikaciju i sretna sam jer sam nekome dala do znanja da Andrea Tintor iz Zagreba (Croatia) u moru milijuna fanova prati Down to Earth with Zac Efron, iako ponašanjem dotična nije baš down to earth.
Posebna kategorija moderne komunikacije su muško-ženski odnosi i opsesivnost u analizi riječi, poruka, interpunkcijskih znakova… Nebrojeno puta sjedila sam na kavama raspravljajući o porukama tipa s kojim je frendica izašla na dejt prošlog četvrtka jer je proteklih nekoliko dana provela u vrpoljenju ispred ekrana kad će vidjeti poruku i “zašto nije odgovorio ako je vidio!?”.
Ženska logika, koja se češće vodi emocijama nego racionalnošću, spajat će nespojive točkice pa nadobudno zaključiti da se tip možda dopisuje s još tri djevojke sa strane, da je po prirodi inertan ili emocionalno nestabilan… Tako zvuči uvertira u dramu i opsesiju s početnom riječju “zašto”.
Opsesivnost je li dotični vidio post, story, poruku žene dovodi do razine u kojoj testiraju vlastitu samokontrolu, a ako ju nemaju u petnaest sekundi slijedi transformacija u najgoru verziju sebe. Ako zbog jednog Mirka iz Đurđevca koji nije odgovorio na poruku počneš sumnjati u sebe i vlastite vrijednosti, zakazalo je puno prije dopisivanja s Mirkom.
S druge strane, muškarci su po ovom pitanju poprilično jednostavni – nemaju vremena, koncentracije ni volje provoditi sate viseći na mobitelu raspravljajući o smislu života zabave radi. Uvijek se sjetim Mirande u epizodi Seksa i grada kad hoda po ulici šireći spoznaju da njemu baš i nije stalo, u današnjoj verziji bi ta ikona bila dude with sign koji suptilno ukazuje na bolnu istinu.
Treću kategoriju anomalije današnje komunikacije predvodi ekipa koja pod svaku cijenu želi biti primijećena, a ako joj samopouzdanje ne dopušta direktno iznošenje stava javit će se privatno da objasni par stvari osiguravši svojih dvije minute spotlighta.
Društvene mreže omogućile su svakom pojedincu da u virtualni kamen iskleše novi “moje pravo je da ti se javim” zakon “ne zanima me jesi li Marija iz Labinci, Chiara Ferragni ili Zac koji se trudi postati bolji čovjek”.
Jesi li uopće živ ako ne reagiraš i nisi involviran u najniže strasti moderne komunikacije? Davno je Mark Twain (navodno) rekao: Never argue with a fool, onlookers may not be able to tell the difference. U kontekstu današnjih načina komuniciranja – izmišljeni “seen” je pola zdravlja.
View this post on Instagram
Društvene mreže nikad nisu bila jača platforma za privlačenje pozornosti od mogućnosti promocije kreativnog sadržaja, pokazivanja odjevnih kombinacija, reklamiranja destinacija pa sve do viralnih izazova, aktivizma i beskompromisne borbe tko će biti proglašen influencerom godine.
Pažnja koja se upija na društvenim mrežama i valuta lajkova kojim se dokazuje utjecaj jednak je bogatstvu u Monopolyju.
Pisanje celebovima, tagiranje glumaca i pjevača, pohvale i kritike, forsiranje viralnih hashtagova, fenomen cancel kulture, nasumično javljanje u inboxe poznatim i nepoznatim osobama vrišti opsesivnom potrebom za vidljivošću i pažnjom. Društvene mreže su stvorile dojam da je sve nadohvat ruke, od ostvarenja američkog sna i slave do nečijeg privatnog prostora koji je samo naizgled dostupan.
Zanimljiva je kontradiktornost aktualnih ponašanja pod sloganom “sve može, ali ipak ne može” – svi imaju pravo na vlastiti stav, ali ne ako se ne slažemo u istome; svatko ima pravo izražavanja, ali samo ako odgovara mojim vrijednostima; moje je pravo da jednosmjerno komuniciram s tobom jer imam pristup, ali odgovori mi tako da ne povrijediš moje osjećaje…
Čak i u SAD-u, zemlji koja se ponosi demokracijom, tolerancijom i ostalim lijepim riječima u teoriji postoji zakon o trespassingu – kad uđeš u nečije dvorište igra se po njegovim pravilima. Hoće li te skinut sačmaricom zbog neovlaštenog prelaska privatnog posjeda ili skuhati kavu, na pojedincu je.
Jednaku paralelu povezat ću s društvenim mrežama i javnim profilima – svi imaju mogućnost odgovoriti na nečiju fotografiju, komentar, kolumnu, stav, ali kakav će odgovor uslijediti nakon toga je siva zona s kojom se ranjivi ego teško nosi. Nakon vikanja kako svi imaju određena prava najčešće uslijedi plač i jadikovke kad se treba suočiti s posljedicama.
Od prve kolumne svjesna sam da svakom sljedećom mogu dobiti opasku radi vlastitih ‘radikalnih’ stavova i nekoliko “obožavateljica” koje će se praviti da ne čitaju, a zatim biti prve na tipkovnici makar po privatnim inboxima. Generalno govoreći, žene više od muške indiferentnosti boli ženska kurcobolja.
… a nakon četiri godine aktivnog pisanja ne smetaju mi opaske i komentari jer ako sam nešto naučila vjerno gledajući Seks i grad, to je da mi baš i nije stalo.
* * *
korisnik trenutno nije dostupan
