Andreu pratite na službenoj stranici, Facebooku i Instagra
Zagazili smo u drugi ovogodišnji lockdown, iako svi bježe od otvorenog adresiranja tog pojma. S lockdownom vratile su se ne tako stare navike, trzaji aktivizma na društvenim mrežama.
Online aktivizam ove godine zaživio je s prvim lockdownom, odnosno s proljećem kad smo kolektivno mislili da je jednoznamenkasti broj zaraženih i red ispred kvartovskog dućana najgore što nam se može dogoditi. Od šoka usijale su glave i tipkovnice. Apeliralo se, pisalo, fotografiralo po podovima u negližeima pozivajući da se probudimo iz inertnosti prema društvu. Teme koje su se provlačile su bile usmjerene na prvenstveno na ono što je najteže opipljivo, a time i angažman oko njih kompleksniji – feminizma, rasizma, homofobije, mentalnog zdravlja…
Kako je odjeće na aktivističkim fotografijama bilo sve manje, lajkova, reacha i angažmana je bilo sve više. Oformile su se skupine online aktivista koji su stekli lažno samopouzdanje te privremeni autoritet da drugima objasne koji su to ispravni stavovi i način života.
…sve dok u jednom trenutku ono što je eksponencijalno raslo nije počelo naglo padati spotaknuvši se komunikacijski šum i činjenicu da selfie ipak nije aktivizam.
Publika, koja je svojim lajkovima izabrala svoja zaštitna lica, naivno se priključila online aktivizmu nadajući se da će nakon nekog vremena prestati ispovijesti, ćitabe problema i napokon početi rješavati problemi s kojima se susrećemo, od neravnopravnosti spolova do stigmatizacije odlaska psihologu. Nažalost nije dobila priželjkivani rezultat.
Dok su se prosvjedi na goruće teme i probleme održavali u Srbiji, Poljskoj, Njemačkoj i SAD-u, Hrvati ipak nisu toliko zainteresirani za aktivizam u formi prosvjeda koliko za ispijanje kave u kafiću.
Jesmo li u međuvremenu riješili pokoji problem ili barem obuzdali vlastiti ego?
Ono što se dogodilo je da skoro nitko iz mase novonastalih influencer-aktivista nije ostao dovoljno ustrajan prema promjenama da svoje vizije realizira u offline svijetu niti bio dovoljno karizmatičan da okupi ekipu koja će svakodnevno mijenjati društvo na bolje. Tada je na površinu isplivalo da je aktivizam na društvenim mrežama u pisanom obliku još jedan trend uz banana kruh i celulit.
Nepoduzimanjem nikakve vidljive akcije osim lančanih dijeljenja fotografija i selfija, svaki pojedinac koji se nadao promjeni ostao je razočaran. Influencer-aktivisti nisu se pokazali ništa konkretnijima od političara – floskule su bačene u zrak, lajkovi su se skupili, medijska pozornost se privukla, tu i tamo pala je sponzorska objava koja je doživjela daleko manji reach od svih onih koje vrište aktivizaaaaam, sitna lova se spremila u džep i kako kaže davni slogan – idemo dalje!
Utihnuo je aktivizam, lajkovi su počeli drastično padati, kreativnog sadržaja od onih koji su plesali na valu online aktivizma nije bilo. Nema ga ni do danas. Jedina nada koja je publici preostala je da se isti barem za sebe drže onoga što se propagiralo preko društvenih mreža.
Kada je život nastavio svojim uobičajenim ritmom publika se zasitila ispraznih priča bez konkretnog pomaka i sadržaja naučila je lekciju da ono što se često čini predobro da bi bilo istinito, ispostavi se da je doista tako. Ova godina poslužila je za inventuru sadržaja i ‘influencera’ koje pratimo.
Gledajući kolege u medijima, poznanike i bliske prijatelje koji su kolutali očima na sve wannabe aktivistice, kojima je aktivizam postao hobi jer je njihov regularni posao pandemija otkazala do 2022., uvidjela sam koliko je aktivizam spor, krvav i mukotrpan posao koji nema radnog vremena i glorifikacije.
Dugo sam razmišljala zašto se moje biće opiralo priključiti online aktivističkim pokretima te što mi je zapravo odbojno u cijeloj priči u kojoj se propagira jedno mišljenje.
Prvenstveno, najdraži dio bivanja u kolektivu mi je da u kolektivu nisam, posebno ne onome koji ni sam ne zna za što se točno zalaže. Zaključila sam da ono što me osobno koči je sram graditi svoj identitet i vrijednosti prema onome prema čemu ne živim ili glorificirati svaki odlazak u dućan s platnenom vrećicom, reciklažu ili donaciju da se drugima pokažem kao dobra osoba jer me zapravo nije briga za tuđe mišljenje dok sam sama sa sobom “na mjestu”.
View this post on Instagram
Jedna od stavki popularnih pokreta koja me također oduvijek posebno fascinirala su pojedine feministkinje modernog doba koje ne podržavaju druge žene. Kako uopće uspostaviti dijalog s nekim tko nije spreman na taj isti razgovor jer se stav ne slaže s njihovim mišljenjem!? Držanje ljestvi nekome dok kleše vlastiti kult ličnosti nikad nije bilo o mom fazonu.
Iz poslovne perspektive promišljala sam koliko pojedinac mora biti beskrupulozan i promišljen da svjesno gradi svoj osobni brend ili posao na društvenim situacijama koje zahtijevaju senzibilitet i stvarni angažman!? Ono što je pozitivno i što se pokazalo je da tko god kreće u određene pokrete ili poslove isključivo zbog vlastite koristi, brzo odustane.
Čovjeka s vizijom u bolje sutra ne gura njegova materijalna korist jer taj proces predugo traje. Tko god bio motiviran novcem, slavom ili pažnjom često odustane kad se ne pokažu instant rezultati. Onaj tko ostane dovoljno ustrajan predstavljati se prema onome prema čemu ne živi, kad tad ga publika uhvati u zlodjelu kad se poklizne na jednu ili dvije rečenice da ga otkaže.
To što pojedinac reciklira, ne čini ga automatski dobrom osobom. Niti kupnja jedne plastične vrećice ne čini ga indiferentnim prema okolišu. Život nije ni crn ni bijel, već se sastoji od bezbroj okolnosti, razloga i situacija. Jednako kao i karakter osobe. Čak i da svi živimo po jednom konsenzusu, isti bi se u izgledno vrijeme pretvorio u distopiju.
Aktivizam je mrtav! Živio aktivizam!
Case study koji nam je pokazao da ne treba ljude uvjeravati da je tvoj stil života ispravan samo zato što je tvoj je prošlotjedni medijski skandal book-blogerice koja će na svoj popis literature morati uvrstiti teme krizne komunikacije.
U međuvremenu u javnost je isplivao stravičan slučaj o jezivom životu napuštenih pasa u zagrebačkom azilu, a društvene mreže su ponovno zakuhale. I u jednom danu utihnule jer nažalost životinje nemaju ni Instagram ni Facebook, a ljude generalno nije briga više od jednog Instagram storyja, čast izuzecima. Rasplet cjelokupne situacije vidjet ćemo u narednim tjednima ili mjesecima.
Ako je utihnuo populizam aktivizma na društvenim mrežama ne znači da se isti neće pojaviti prekosutra u nekom drugom, vizualno privlačnom i viralnom obliku potencijalno neke druge boje kvadratića. Možda bež, to se uvijek lako uklopi u Instagram feed.
Do tad, ako doista želimo vidjeti promjene u svijetu morat ćemo pojedinačno zasukati rukave, steći određene navike i živjeti u skladu s njima bez imaginarnog pljeska.
Jedini pljesak koji se računa je onaj kada bi trebali zapljeskati sami sebi na ustrajnosti, ali u tom trenutku ako smo išta naučili u procesu do pljeska nam neće biti.
