Gin & Juice: Zabranjena ljubav autodestrukcije i alkohola

Piše: Andrea Tintor

0
346

Andreu pratite na službenoj straniciFacebooku i Instagramu te čitajte njezine tjedne kolumne na Jolie.hr-u.

S četrnaest sam popio prvo pivo, a posle piva sam pio sve živo,

kaže stih, a u mom sjećanju sve je počelo s malo rakije u djetinjstvu. Iz današnje perspektive odraslima je možda bilo fora zajebavat se sa mnom da vide hoću li se namrštit dok sa samo sedam godina degustiram bakine rakije. Nisam. Bio mi je izazov. I tako je krenula moja neraskidiva zabranjena ljubav s alkoholom.

Mom ocu se taj odnos nije pretjerano sviđao jer je obiteljsko stablo obilježeno ovisničkim genom. Utjeha je bila ona svima poznata: To su bila takva vremena, voljeli su popit. Danas je: Vidi je, neće krš iz tebe!  

Young, Wild and Free.mp3

Kad odrastaš kao jedino dijete u koje obitelj ima povjerenja ništa se ne skriva pa sam tako imala cigarete i alkohol na dohvat ruke. Dok je mama radila na kiosku, osim što sam dolazila čitati časopise i maštati kako jednog dana izlazi članak o meni u nekom glossy printu, imala sam širok izbor cigareta ispred nosa. Krađa nije postojala ni kao ideja, ali zato kad bi mama otišla na wc, uredno sam petnaestak kuna pospremila u kasu i samostalno kupila cigarete.

U trinaestoj je to bio ekstreman sport. Nekoliko nas se tijekom osnovnoškolskih dana skrivalo po ruševinama starog hotela u centru grada u kojem su noćili beskućnici i partijali lokalni narkomani. U Poreču je tad to bio život na rubu. Voljele smo te adrenalinske trenutke za koje nismo ni shvaćale što znače, ali smo imale osjećaj da preuzimamo život u svoje ruke.

Gledajući na te rituale danas, bile smo djevojke koje su odlučile da će raditi što god im u društvu nije bilo dopušteno jer se djevojke malog grada tako ne ponašaju – ne puše, ne nose široke hlače, imaju dugu kosu i naravno, poslušne su.

Sa četrnaest su krenuli izlasci, s petnaest sam pušila crveni Marlboro čime sam osvojila prvog dečka. Marlborom. U šesnaestoj sam odustala od cigareta. Onda sam im se vratila, pa sam odustajala pa sam se vraćala. Što je zapravo ovisnost: konzistentna konzumacija ili neprestani povratak nečemu!? Ponekad, nekomu.

Nikad se nisam drogirala jer se lako zaljubljujem. Dok su pojedinci eksperimentirali s drogama, moje eksperimentiranje je bila mentalna igra koliko muških osobina mogu preuzeti da mi iste koriste u budućnosti.

Promatrala sam muški dio društva i njihovu kurcobolju ponašajući se kao da je cijeli svijet njihov te kako se njihove djevojke brinu za njihova pijana tijela i izgubljene duše. Deset godina nakon, ništa se promijenilo nije. Slušam prijateljice o pijanim avanturama njihovih momaka i povišen im ton glasa u monologu kako se mogu tako ponašati u tridesetima.

Paralelno razmišljam kako njihovi odabranici i ja dijelimo slične prakse.

‘Kad dolazim doma’ ne spada u jedno od omiljenih mi pitanja, ne volim gledati na sat niti se opterećujem što će biti sutra jer si govorim da živim u trenutku. Ti trenuci se događaju u sred radnog tjedna po opskurnim lokalima gdje, prema nekim pričama, pristojne djevojke ne izlaze. Mislim da im se jednostavno estetika takvih mjesta ne uklapa u instagramski feed, a ta mreža im je posljedično i život.

Naučena da idem u smjerovima kojima se rijetko ide bez obzira na usputne šumove u ušima povremeno se sjetim srednjoškolskih proslava rođendana, izleta, maturalca i ostalih zabava u kojima sam uvijek bila opisana kao ‘ona koja najviše popije’. Posljedično napravi i neku pizdariju, što je posve očekivano. Prije odlaska na fakultet počašćena sam komplimentom da od mene nikad ništa jer ću se odati porocima i mladićima.

Četiri godine studiranja u Rijeci provela sam praktički trijezna u misiji ganjajući svoje snove. Osoba koja je to izjavila sa svojih skoro trideset izgleda kao da joj je pedeset jer ono što je meni desert, njemu je brunch u jedanaest.

Uživanje u alkoholu s godinama postaje poput uživanja u muškarcima. Ovisi o kvaliteti, a i iskustvo te nauči promišljenosti i istančanom ukusu.

Ovisi i o svrsi.

 

View this post on Instagram

 

A post shared by Andrea Tintor (@andreatintor)

Autodestrukcija jedne žene  i ostale fikcije

Cijeli život seciram svoj ekstremizam u karakteru počevši od posla preko hedonizma do ljubavi prihvativši da mi je ‘limit’ veoma apstraktan pojam. Emocije je potrebno procesuirati, a najkraća staza je ona od radnog stola do frižidera.

Prošla godina je bila kakva je bila. Dok ekipa tajno partyjala po stanovima liječeći se od karantene kojoj prividno gube najbolje godine života, ležala sam na kauču bez mesa na nogama. Dok se ekipa družila preko virtualnih prozora u svijet, čitala sam knjige na kauču ili prespavala cijeli dan. Dok je ekipa gradila društveni život na ruševinama prošlih dokoličarskih praksi, proživljavala sam upitnik o krizi identiteta u fotelji ispred profesionalke. Dok su pojedinci pisali motivacijske statuse po društvenim mrežama, mislila sam da neću normalno hodati. Dok se slavio novi početak nove godine, čekala sam poziv iz bolnice.

Dok se najavljivao normalan život, pitala sam se: a kakav to život živim ja?

Barem jednom godišnje sam od kvalitetne autodestrukcije kao društvene igre. Moj um i ja u strogo kontroliranom dijalogu nekoliko tjedana ili mjeseci, ovisi o periodu i magnitudi samouništenja koje si priželjkujem. Često nam se pridruže alkohol, glazba i krevet.

Promatrala sam sadržaj na društvenim mrežama u kojem mi je moj najdraži partner postao ljubavnik. U jednom trenutku postalo je poželjno komunicirati onu jednu čašu vina previše za ručkom, džin tonik nakon što su djeca zaspala, koktel usred stresnog radnog dana, sastanak koji se produžio na zatvaranje kafića, doduše točno u 19 sati.

Primijetila sam da ipak nisam sama u pojedinim životnim praksama. Različito je bilo njihovo korištenje.

Moj vlastiti egzorcizam, ne brojim koji po redu, započeo je krajem travnja kad sam odlučila utišati svijet, priključiti se na slušalice kao infuziju i pokušati ravnomjerno disati idućih mjeseci. Legla sam u krevet, ušuljala u tamu uma i strpljivo sjela ogoljena u svojim mislima.

Paralelno se odvijao život, barem onaj za koji sam mislila da je moj. Ustajala sam do šest, trčala, hranila zdravo, obavljala svakodnevne obaveze, družila se s prijateljicama, išla na sastanke, radila, smijala se, proslavila rođendan, upoznala super ljude, brinula se o psu, postavljala planove za naredni period, pisala…

… dok sam s podsvijesti ležala u krevetu sa slušalicama na ušima i jednom diskografijom koja se iznova ponavljala. Uvijek isti set pjesama koji sam počela slušati s trinaest kad je autodestrukcija prvi put pokucala na umna vrata. Uvijek isti osjećaj raspadanja duše na koliko god komadića je potrebno da se više nikad ne skupe i vrate u jednakom obliku.

U tišini zidova koje nazivam privremenim domom družili smo se čaša i njen sadržaj, glazba i mrak.

Nije se nadziralo nikakvo svjetlo na kraju tunela. Nikakav preporod ili buđenje.

Kad se prepričavaju procesi autodestrukcije, posebice ako su se dogodile u prošlosti, pojedinci naglašavaju da bi tadašnjem identitetu prišli, zagrlili ga i pružili ruku, rekli mu da će sve biti u redu.

Moj mazohizam obožava gledati smrt vlastite osobnosti.

Ponekad poželi da je može dokumentirati. Iznova uživati u bolnoj pobjedi uma nad samim sobom.

Jednog radnog dana limit je privremeno prestao biti apstraktan pojam. Zavukla sam se u krevet sa slušalicama u ušima na sedamdeset sati hibernacije bez mogućnosti govora. Prostački bi se reklo da je to bilo trovanje alkoholom. Rekla bih da sam se otrovala sama sobom.

Tu noć dotaknula sam dno za koje sam mislila da ne postoji. Uključivalo je spoznaju da je dio moje osobnosti odavno mrtav. Onaj drugi koji je živio u tami, marginaliziran i od sebe i društva, pronašao je načine da izađe iz labirinta zablude kako nije sposoban stati na noge.

Navukao je na sebe izgužvanu bijelu košulju i riječi nošene kao zalihu inspiracije.

Netom prije finalnog čina dekonstrukcije uvijek bi zavladala tišina. Jednako je bilo i ovaj put. Uredno me dočekao pljesak virtualnog svijeta koji je lišen moje boli, koji ju nikad neće vidjeti, a kamoli ju svesti na zabavu za mase.

Do idućeg renesansnog čina uživajte u narativnim rezultatima ovogodišnjeg.

Preporučujem uz gin ili dva.

Komentiraj

Unesite svoj komentar!
Ovdje unesite svoje ime