‘Može li baš sve imati sretan kraj?’
‘A ovisi gdje staviš točku’, odgovorila sam.
Na prazan želudac zaključile smo da je moj odgovor i u zajebanciji dubokouman, iako nisam imala namjeru uključiti filozofski um taj vikend. U toj sekundi tišine znala sam da će mi se ta rečenica urezati u memoriju pa ću joj se svako toliko vraćati da se podsjetim na sve svoje točke, zareze i upitnike.
Već u siječnju osjećala sam da je ovo čudna godina. Čak i nakon pet mjeseci osjećam taj nepodnošljivi mir pomiješan sa sumnjičavosti da iza ugla sigurno vreba neka pizdarija. Možda je to samo moj obrambeni mehanizam naviknut na apsolutni kaos. Udahnula bih malo dublje, ali me strah prodisati…
Prošle godine na početku proljeća Tamara i ja smo se zgražale činjenici da godinu dana moramo čekati na koncert u Tvornici. Tko zna gdje ćemo biti za godinu dana? A sad dok slušam ‘Even Flow’ osjećam kao da me netko budi iz višegodišnje kome…
Bio je početak ljeta 2009. na umaškom skejt parku. Ne sjećam se tko sam bila, ali se sjećam da sam bila preplašenija plavuša nego danas. Tinejdžerska ljubav stvarno te natjera na sulude odluke, da odeš u drugi grad u nepoznato društvo jer bi moglo biti zabavno. Od te noći, prospavane u prostoru podruma osnovne škole, iduće četiri godine pronašla sam svoj drugi dom.
Moj otac nikad nije shvaćao da nemam potrebu dom povezivati sa zidovima ili adresom. Ponekad pomislim da sam se u traženju oštetila do mjere da sigurnost pronalazim jedino u imaginaciji.
S petnaest život je bio jednostavan i sve nam je bilo nadohvat ruke, barem smo se tako ponašali. Svaki petak skupila bih ostatke džeparca koji nisam potrošila na marende, sjela bih na bus i otišla tamo gdje sam bila sretna i zaljubljena – u ideju života. Jednog dana kad odrastemo moji prijatelji će biti uspješni glazbenici, Tamara će fotografirati koncerte, a ja ću pisati. Ne znam što ću pisati. Vjerojatno nitko neće čitati, ali to nije bilo bitno.
Ova misao se nikad nije smjela izgovoriti na glas, jer je postojala mogućnost da se ostvari ili još gore – da kad to izgovoriš, netko se nasmije tim suludim idejama, a one se razbiju u tisuće komadića tako da svaki put kad pomisliš kako nešto želiš ostvariti prvo skupljaš mentalne krhotine u nedogled… Postoji to nepisano društveno pravilo da se djecu od najranije dobi krene bombardirati pitanjem: ‘Što želiš biti kad odrasteš?’. Još uvijek nisam sigurna je li svrha tog pitanja poticanje talenata ili uništavanje snova. Kad si tinejdžer svaka tvoja ideja je glupost, a kad odrasteš slijedi pripisivanje neke dijagnoze.
Dvjesto vikenda, svake božićne praznike i četiri ljeta provodili smo živeći kao naivni klinci gladni života, ganjajući vlastite snove i ne razmišljajući previše o onome što će biti sutra jer sutra nikad nije postojalo. Na sreću se nismo oslanjali jer u podrumu bez signala često zaboraviš kako izgleda vanjski svijet. Stvoriš neki svoj u okruženju ljudi koji jednostavno razumiju. Nitko osim nas nije vidio. Niti je to bilo potrebno da bi živjeli.
View this post on Instagram
Danas su moji prijatelji uspješni glazbenici, od podruma umaške osnovne škole pa sve do Tvornice kulture i pozornice Eurosonga. Tamara fotografira koncerte. A ja pišem…
Možda nitko ne čita.
Ali, ako čita…
Dogodi se tih par trenutaka u životu za koje znaš da nakon njih ništa više neće biti isto. Bez obzira bila to usputna večer na skejt parku, telefonski poziv s Hitne ili televizijski prijenos uživo…
Često se pitam tko nas je, kad i kako uvjerio da je sanjati velike snove nešto čega bi se trebali sramiti…!? Zašto je verbalizacija naših ciljeva postala toliko bolno umjesto oslobađajuće iskustvo?
Tu i tamo bacim oko na medijske naslove o uspjehu dečka iz Umaga, kojeg sam upoznala prije nego smo živjeli ovu stvarnost, i razno razne analize samoprozvanih stručnjaka. Razmišljam što bih napisala pa se sjetim da sva sreća da djeca ne znaju čitati gluposti odraslih već se tješim da postoji onaj balans prijenosa energije kad vidiš nekoga da živi svoje snove to se negdje ureže u podsvijest.
Tad i ja zastanem i izvrtim film u trajanju od pola života. Zastanem da tiho sama sebi kažem da se ovo događa, pošaljem poruku da mi odgovor s druge strane kaže da nisam luda i uzmem te fragmente sjećanja kao najveću vrijednost koju imam. Da ih mogu dijeliti s onima koje volim, da kad se sretnemo jednom u pet godina osjećamo kao da smo se vidjeli jučer. Da su svi uspjesi naši.
I da se u najgorim danima anksioznosti, tjeskobe i propitkivanja ‘ima li sve ovo smisla’ sjetim da – ima.
Da mogu vratiti vrijeme vratila bih ga na onaj prašnjavi parking ispred Amerikana, negdje između ponoći i šest ujutro, a kako ne mogu onda kroz život te ljude s parkinga nosim sa sobom… Uz sebe. Nije život jedna rokerska rupa na kraju grada, ali je bila jebeno dobar početak…
