Od Super Bowla prošlo je sedam dana, a izgled Jennifer Lopez, njezina forma, godine, kosa i dalje su tema mnogih medijskih platformi i mog uma. Žene – majke – kraljice diljem Amerike bacile su kokice u tv ekran, pokrile djeci oči i s gađenjem uzviknule kako je ovogodišnji half-time show – preseksi! I tako je prošli ponedjeljak i utorak srušen internet, ostalo je povijest.
Nisu me pretjerano zaokupili hvalospjevi nastupa J.Lo i Shakire niti impozantna organizacija događaja godine američkog sporta. Zapravo, razmišljala sam čemu tolika pompa oko jako profesionalno odrađenog posla!? Vjerojatno zato što smo se kolektivno naviknuli zadovoljiti prosječnim i ispodprosječnim – poslovima, načinom života i showbusiness scenom u regiji pa je ovaj petnaestominutni nastup bio 1/1 prikaz kako to izgleda na svjetskoj razini.
Osim što američki način života za siromašne i u nekom svom krnjem obliku sve više dolazi na Balkan preko silikona, instant celebrityja i loše produciranih reality showova, kultura memova se jednako brzo razvila te su postali novo sredstvo komuniciranja kojim prenosimo vlastite emocije bez puno riječi.
Memeovi, iako se većinom koriste u svrhu zabave, evoluiraju u kulturološki koncept umjetničkih izraza koji plešu između stvarnog i virtualnog. Dokazavši da nije žena “svojih” godina, J.Lo je otvorila virtualni prostor svim nezadovoljnim djevojkama i ženama da se indirektno izraze kroz memeove opisavši se epitetom kilavih baba u svojim dvadesetima i tridesetima dok ona u pedesetoj kreira narativ vječne mladosti i ženske moći koju joj nitko ne može oduzeti.
Gledajući male i velike ekrane divimo se moćnim ženama koje su preuzele odgovornost nad svojim tijelima i izborima, a u stvarnom svijetu nas deprimira kilogram viška, proširene pore, podočnjaci do poda, a depresiju liječimo shoppingom. Koristimo memove kako bi opisale da se još jadnije osjećamo jer smo u košmaru modnih, beauty i ostalih savjeta zaboravile kako biti – svoje.
Manjak samopouzdanja postaje kronična bolest koja nas sputava da ispunimo sav svoj potencijal. Hustle mode je u trendu, overthinking je u trendu i svi ostali uljepšani pojmovi koji na engleskom zvuče seksi, ušuljali su se ženama u svakodnevicu da ih natjeraju da preispitaju svaki svoj korak.
Nesigurnost u izborima i odlukama najplastičnije se vidi u djevojkama do tridesete i novopečenim majkama. Ako nisi počela koristiti okoloočne kreme od dvadesetčetvrte – piši propalo, ako ne vježbaš, a već imaš 27 – celulit ti je najbolji prijatelj, ako nisi povećala usta – što čekaš, još malo i 38 – život ti je gotov. Žene koje su tek rodile su pod još većim pritiskom i zlostavljanjem društva, koje je općeprihvaćeno pa nije ni tretirano kao zlostavljanje nego kao dobronamjerni savjeti iz iskustva.
U preispitivanju svakodnevnih gluposti sjetim se sebe u tinejdžerskim godinama, kao da je bio prošli život po razmišljanju. S jedne strane, uhvatim se za glavu nad svim nepromišljanim glupostima koje sam napravila, a s druge se divim samoj sebi kako jedna sedamnaestogodišnjakinja može imati više samopouzdanja i vjere u sebe od ove iste osobe koja je u jednom desetljeću trebala odrasti, a danas se boji glutena i laktoze.
Koja je definicija je modernog koncepta odrastanja – da zaboravimo na vlastite snove i ambicije uvaljavši se u blato raznih poruka od kojih je većina jeftina iluzija da se ne može?
Krajem siječnja Billie Eilish pomela je Grammyje osvojivši one najprestižnije, a po američkom zakonu nije još ni punoljetna, J.Lo je pomela Super Bowl dokazavši da ne postoji definicija uspjeha, Eminem je nastupom na Oscarima pokazao koliko je besmrtan i koliko smo mi, djeca odrasla na njegovim starim hitovima zapravo – stari. Umjesto WOW efekta, njegov izlazak na pozornicu je cringe moment koji me prosvijetlio.
Moja generacija nalazi se u limbu, krizi srednjih dvadesetih, kada se zacrtana očekivanja nisu ostvarila ili se ciljevi ne ostvaruju dovoljno brzo pa u jednom trenutku gledamo mlađe od sebe kako uspjevaju i one starije kako gaze vrijeme umjesto vrijeme njih.
Milenijalke su u međuprostoru u kojem im se na dnevnoj bazi serviraju tekstovi i informacije o drugim ženama koje se sustavno podcjenjuje narativom da su poznate po svojoj poznatnosti poput Kim Kardashian West, da su self-made milijarderke poput Kylie Jenner, da im se može oduzimati riječ na dodjelama nagrada poput Taylor Swift, da koriste svoju platformu za promociju neodrživih ideja poput Gwyneth Paltrow, da neće dobit ovacije na Oscarima poput Laure Dern.
Ovo jesu možda primjeri pop-kulture za koju se zavaravamo da je “drugi svijet” jer je Amerika, a zapravo žudimo za holivudskim suncem i američkim snom koji nije materijalizam već mogućnost da bivanja svojima – imajući zelenu, ljubičastu, crvenu ili bilo koju boju kose, podržavajući prijatelje u haljinama, gay parove koji žele udmiti dijete, žene koje imaju potpuni posjed nad vlastitom seksualnošću u pedesetoj… Milenijalke svim žarom priželjkuju slobodu od kosntatnog košmara raznih industrija da zaboravljamo da je svaka ovisnost izlječiva, čak i ona o stalnom pokušaju ispunjavanja očekivanja društva.
Najveća iluzija kojom se ograničavamo je upravo zavaravanje da postoji neki drugi svijet zaboravljajući da oko nas postoje žene poput Margi Goleš koje neumorno žive svoje snove.
Stvarne hrabre žene “iz susjedstva” i one koje smatramo svojim junakinjama će jednog dana dokazati živimo u istom svijetu kada je krajnje vrijeme da prestanemo biti nesigurne, deprimirane i potištene u svakodnevici, a ufurane dive s prosječnim meme smislom za humor na društvenim mrežama jer – nije život Instagram.
