Ljetni zapisi (1/3): Je li ljeto nakon 25. samo još jedna kriza identiteta?

Piše: Andrea Tintor

I

Lipanj je bio zajeban mjesec. Sad je srpanj…

Ležim u krevetu dok mi svjetlost mobitela bliješti u oči. Tipkam poruku čije sam riječi izvukla iz bilješki. Pitam se ima li te s one strane ekrana. Kasno je. Mobitel signalizira da te ima. Jesu li dijalozi preko aplikacije tek početak onih pravih kad te ne vidim, ali osjetim pored sebe u mraku dok dišeš?

Trebala bih prestati razmišljati poslije ponoći…

Spakirala sam sebe i psa kao da idemo u pustolovinu života, a ne u još jedan bliski susret prošlosti sa sadašnjošću. Prije pet godina sam čula rečenicu – jednom kad odeš od negdje uvijek si onaj koji je otišao, tamo gdje dođeš uvijek si onaj što nije od tamo…

Vraćajući se tamo odakle sam otišla pitam se koju ću osobu sresti ili (se) ponovno upoznati. Muka mi je, no mazohizam je moja omiljena slobodna aktivnost.

Rituali dolaska tamo odakle sam otišla uvijek su jednaki. Početnih sto pitanja. Početnih sto nadrkanih odgovora. Koji su to članovi čijih obitelji što se vesele jedni drugima duže od početnog pozdrava?

Od trenutka kad sam odlučila ići svojim putem organski ne podnosim pitanja gdje sam, s kim sam, kad idem, kad se vraćam… Ali dok si pod mojim krovom. Odgovaram jer je pas zapravo u privatnom vrtiću na čuvanju.

Rituali dolaska tamo odakle sam otišla uvijek su jednaki. Jedna poruka jedinoj osobi koja mi je ostala u gradu da uskladimo sat i nađemo se na istom mjestu koje je ostalo mjesto susreta i nadoknade vremena.

Uzela sam svoju omiljenu knjigu koju čitam treći put. Radnja počinje 15. srpnja. Jučer je bio taj datum, ali sam bila preumorna da pročitam slovo. Vidim da je knjigu prevela dotična Andrea. Knjiga je u takvom stanju da su stranice već žute, a tek danas primjećujem ono što godinama nisam vidjela. Ne samo u knjizi.

Pretprošlo ljeto kad sam s knjigom sjedila za istim stolom skoro se otkazao aktivizam na društvenim mrežama. Prošlo ljeto kad sam s knjigom sjedila za istim stolom kontemplirala sam trebam li otići na Cres. Ovo ljeto ne znam tko je osoba koja sjedi za istim stolom.

Dogovorile smo sat. Čekam ju. Znam da će doći nasmijana, ispričati se jer kasni, zagrliti me, pogledati kao da me nije vidjela devet mjeseci, reći: Maaaa si zgodnaaa!, izvaditi cigarete, pitati me ako pušim i reći: ‘Šta ima?’

Došla je nasmijana. Ispričala se jer kasni. Zagrlila me. Pogledala me. Rekla mi da sam zgodna. Izvadila cigarete. Pitala me pušim li. Odgovorila sam da se drogiram. Pogledala me. I pitala šta ima. Uzdahnula sam.

U sekundi mi je prošlo devet mjeseci ispred očiju. Posljednji put smo se vidjele kad sam mislila da je kontinuirana anksioznost kao posljedica obitavanja u pravosudnom sustavu najgora anksioznost koju ću osjetiti.

– Šta ima?

Počela sam sa zadnjim događajima prema onima kroz koje sam jednostavno prošla realizirajući da je toliko detalja nebitno. Sumirala sam sve u: ‘Znaš ono o čemu smo pričale prije deset godina – e to ima.’

Pitala me bi li se mogla sutra okrenuti od života koji živim i vratiti u onaj jednostavniji…

Jedna od obaveznih stanica nakon prve trosatne kave je dm, koji su preselili na novu lokaciju. U međusmjeni nikad nije bilo nikoga. Uvijek bi kolutali očima na kupce koji nisu otišli na plažu u četiri popodne.

Danas sam ja bila ta budala. Nigdje nikoga. Palete svugdje. U zvučnicima čujem Damira Kedžu. Pitam djevojku na kasi tko je s njom u smjeni i da pozdravi moje bivše kolegice. Pita me tko ih pozdravlja. Odgovaram. Kaže mi nesigurno: ‘I ja sam Andrea…’ Rekla sam joj da je to najbolji studentski posao koji će ikad imati. Izašla sam zaključivši kako je život izvrstan jebač.

Došla sam doma. Jela. Uzela ručnik, kremu za sunčanje i vodu. Spustila se na plažu. Došla do sijedog starca i rekla ocu: ‘Jebate šta ti je teško u životu!’ Naglasila sam da me živcira jer se pretvaram u njega. Smatra to komplimentom. Zanimljivo je žive ljude pronaći na istim mjestima gdje ih nalaziš godinama.

Od godišnjeg doba zajebancije, plaže, soli na koži, alkohola, nepoznatih Talijana, dolazaka doma u zoru ljeto je postalo šetanje psa u šest ujutro po plaži u tišini, kava u isto vrijeme uz mailove, isključenje uz bilježnicu i olovku, čitanje prije spavanja… Vraćajući se tamo odakle sam otišla napokon sam stigla do trenutka kad je ono što je nekad bilo samo vizija, ponešto zapisa na papiru i papira po zidovima opipljivo. Na ormaru u kutiji stoji kuverta naslovljena na 2025. Zapisala sam da zaboravim.

‘Sutra bih se mogla okrenuti od života koji živim, ali ne bi bio moj’, odgovorila sam.

Shvatila je da je ona ostala jedini fragment jednostavnijeg života kojem se uvijek vraćam.

Trebala bih prestati razmišljati poslije ponoći…

 

Andreu pratite na službenoj straniciFacebooku i Instagramu te čitajte njezine kolumne na Jolie.hr-u.

LifestyleKolumneLjetni zapisi (1/3): Je li ljeto nakon 25. samo još jedna kriza...

Severina pokazala vizuale za novu pjesmu i spot – izgleda fantastično!

Rezultat umjetničkog doživljaja Severininih životnih izazova i iskustava dvojice umjetnika, novi je singl nazvan 'Vjerujem u Boga', kojeg autorski potpisuju Filip Miletić, producent, skladatelj...

Ove godine ukrasite svoj dom predivnim DIY božićnim drvcem

Domaću kretivku i Instagram influencericu Anu Dobrinčić pratimo već dugi niz godina zahvaljujući njezinom nepogrešivom stilu i genijalnim idejama za uređenje interijera, a koje...

Ogrlica s početnim slovom imena kao idealan poklon sebi ili voljenoj osobi

Domaći dizajnerski brand nakita Anka jewelry povodom svoje treće godine od osnutka predstavlja najnoviju kolekciju pod nazivom Name of a Goddess. Kolekciju čine jedinstvene...

Facebook

90,374FanovaLajkaj

instagram