Ljetni zapisi (2/3): Dokoličarstvo, samoća i ostale ljetne rutine

Piše: Andrea Tintor

Kolovoz je.

Ne ustajem prije osam bez obzira što me svjetlost budi već oko šest. Pas je ionako prelijen za ikakve rane egzibicije.

Prošla ljeta kojih se sjećam bila su drugačija, a opet nekako ista.

Ustajala bih prije sedam kad se trebalo spremati za školu. Godinama su pričali o tome kako se treba graditi škola na Finidi. Moji oduševljeni da ću pješačiti pet minuta. Politika im nije uslišila želje. Ne mogu točno odrediti zašto se kristalno jasno ne sjećam tih osam godina školovanja. Možda jer je međuprostor bio ispunjen emocionalnim previranjima i mentalnim životom na dvije adrese ili jer sam podsvjesno živjela svaki dan u nadi da će vrijeme što brže proći, a ja odrasti. Možda jer nisam osjećala pripadanje pa sam ga tražila u serijama ili knjigama čitajući žutom mačku, prigodno nazvanim Garfield. S godinama se navikneš na vlastitu samoću tako da onaj tko dobije dozvolu prilaska nečim to vjerojatno i zasluži. Valjda nadom da se ta privilegija neće uzeti zdravo za gotovo.  Nikad nije do drugoga, uvijek je do nas. Možda jer je tih osam godina jasnoće presječeno s dva telefonska poziva koje ne bi trebalo voditi dijete od deset godina. Niti bi trebalo razmišljati što je primjerena odjeća za pogreb. Tko bi djetetu zamjerio ako se pojavi u tirkiznoj jakni… Ipak, okupirala me ta misao. Još uvijek ne znam je li bilo do boje jakne ili činjenice da nisam imala drugu. Razmišljala sam i koliko je sjebano okupljanje razreda na gradskom groblju, ali kad vidiš par poznatih lica nekako je lakše. Bar prešutno, jer nismo ni znali riječi kojima bi verbalizirali što se dogodilo.

Ustajala sam do deset nakon što su počeli ljetni praznici. Tad nisam imala pojma što je bioritam i kako funkcioniraju navike i rutina. Znala sam samo da ne volim spavati jer mi je to bilo gubljenje vremena. Nakon doručka bi našla neku vrstu zabave do ručka. Mnoge dane provela sam u dosadi. Ponekad do te mjere da bih htjela iskočiti iz vlastite kože jer nisam znala što da radim sa sobom. Onda bi uzela kućni telefon, nazvala firmu i pitala mogu li dobiti Dušana. Kad bi se javio pitala bi ga idemo li na more.

Jedno ljeto čekao me dvadeset dana zaredom na ‘pumpi’ između tri i četiri popodne s ručnikom preko ramena, ruksakom, nekoliko nektarina, Sportskim te nešto keša za kavu i sladoled jer je novčanik prestao nositi kad su mu ga ukrali. Jebeš novčanik, mislila sam tad, ono što je bilo vrijedno je Nokia 3310. Nikad mi nije bilo jasno odakle čovjeku volja da nakon prosječno devet radnih sati još pješači na plažu. Ponavljao mi je da kad budem imala petnaest sigurno nećemo ići skupa na more. Prognozirao je tinejdžersko ludilo.

Ustajala sam prije šest kad su me čekale jutarnje smjene. Ili ne bi uopće spavala nakon izlaska. Dobro je procijenio, no bez obzira na divljanje naš odnos je ostao netaknut. Dok još škola nije ni završila počela sam raditi ako su mi zaključili većinu ocjena. Ni tad nisam voljela gubiti vrijeme. Završila bi smjena, otišla bi doma, pojela nešto, uzela ručnike i otišla na more. Poslala bi mu poruku. Odgovorio je da će se spustiti oko pet. Pitala sam ga je li ponio keša za kavu. Odvratio bi mi protupitanjem radim li ili se zajebavam. Odlazili bi s plaže dok bi odgledala zalazak sunca. Usput bi navratili do marketa ako bi bila gladna. Moja glad nikad nije bila povezana s hranom. Došli bi u stan i dok bi on stavljao ručnike da se suše, ja sam između knjiga tražila svoj omiljeni album i nadala se da ću za života napisati bar par smislenih riči ka čovik iz zvučnika. Vikendom bi ujutro otišli na kavu, pa po spežu i kuhali ručak. Nedjelja je bila neradna pa bi taj dan otišli na plažu ranije.

Ne ustajem prije osam bez obzira što me svjetlost budi već oko šest. Pas je ionako prelijen za ikakve rane egzibicije. Ove godine odustala sam od rutina i ostalih pizdarija koje se popularno zovu ‘rad na sebi’. Ponekad se čovjek treba odmoriti i od vlastite osobnosti. To je izlazak iz moje zone komfora – puštanje i otpuštanje. Još uvijek ga čujem kako mi govori, dok me učio plivati, da ne zaboravim disati i onda neću potonuti.

Puštam psa u dvorište i kuham prvu kavu dok razmišljam o radnom danu. Uhvatim se kako pogledam na sat i pomislim: ‘Već je dva!’, onda presložim radne zadatke da završim sa svim do pet. Sada shvaćam odakle čovjeku volja da nakon prosječno devet radnih sati još pješači na plažu.

Prošlih ljeta bila sam drugačija, a još uvijek sam nekako ista.

Dva ručnika, krema za sunčanje, slušalice, mobitel, voda, nešto alkohola, knjiga, keš i kartica. Posljednjih tjedana do plaže koračam bez leća kako bi um prisilila da se fokusira na ono što (mi) je bitno. Put ionako znam instinktivno. Jednako je i s onim što nam podsvijest govori da moramo napraviti, ali istovremeno se s tim odbijamo suočiti – zamaglimo pogled pa nas sustigne osjećaj.

Vikendom sam odlučila usporiti. Ustati do deset, izvesti psa pa ga vratiti jer mu je prevruće, uzeti laptop i slušalice, prošetati na kavu. Cijeđeni i mali macchiato. Došlo je vrijeme života kad bi trebala napisati par riječi. Kažu mi da čitaju, a mene nema nigdje. Istina je da me ima više nego ikad prije. Rijetki su dobili dozvolu prilaska. Ne znam šta mi se kuha za ručak. Nedjelja je. Danas ću na more ranije.

Poslala sam mu fotku s plaže. Odgovara mi da sam alkoholičarka. Vraća mi s fotografijom u plavoj ispeglanoj košulji. Tipkam mu da je za okupljanje spreman! Odgovara emotikonom koji pokazuje srednji prst. Komunikacija je bila pametnija preko glupih telefona.

Dok gledam zalazak razmišljam jesu li ovo dani koje sam čekala. Da odrastem.

Navratila sam do marketa. U daljini vidim gradsku rasvjetu kako osvjetljava novu školu i ulazim u stan. Iza ormara visi isti prokleti ruksak. Ako ga uskoro ne baci, sahranit ću ga s njim.

Dok se suše ručnici i čuje voda kako zalijeva biljke osluškujem poznati glas iz zvučnika:

U svemu sad mogu naći nešto lipo, i reći: “Živote, dobar ti dan”.

 

Andreu pratite na službenoj straniciFacebooku i Instagramu te čitajte njezine kolumne na Jolie.hr-u.

 

FotoPexels
LifestyleKolumneLjetni zapisi (2/3): Dokoličarstvo, samoća i ostale ljetne rutine

Nakon prošlotjednog ogromnog interesa posjetitelja, Ilica opet postaje mjesto druženja

Protekle nedjelje, u sklopu projekta Atrupunktura, održalo se jesensko izdanje ulično-umjetničkog festivala zajednice Projekta Ilica: Q'ART te pokazalo što nastaje kad se spoji ono...

Grad, gora, salaš i vino – magična Vojvodina

Najbolja polazna točka za istraživanje vojvođanskih ljepota svakako je njezin najveći grad – Novi Sad.    Drugi najveći grad u Srbiji uz Beograd slovi kao...

Facebook

88,138FanovaLajkaj

instagram