Čitajte kolumnu Tipkovnicom razlivene misli naše kolumnistice Andree Tintor koju pratite i na blogu Razlivena Tinta, kao i na Facebooku i Instagramu.
Prije devet mjeseci dobila sam karte za koncert Maroon 5. Devet mjeseci. Kada su najavljivali turneju po Europi jasno mi je bilo da moram biti tamo, gdje god to tamo bilo. Čini mi se da tad još uvijek nisam diplomirala, a nisam ni mogla znati što me očekuje narednih mjeseci. Iako se vremenski period činio tko živ, tko mrtav izgledniji scenarij je bio kad, ako ne sad?
Svakodnevno kroz moju glazbenu plejlistu izmjene se različiti žanrovi i glazbenici, tako je bilo i kroz godine. Kreiranje vlastitog glazbenog identiteta počelo je u šestom razredu osnovne škole kad se u leksikone pisalo tko nam je omiljeni pjevač ili bend. Da me netko to pitanje pitao kada sam imala četiri odgovor bi automatski glasio – Petar Grašo iako sam dobila sam jednu njegovu kazetu. Sa četrnaest su se upleli bendovi poput Good Charlotte, My Chemical Romance i Gunsi. U rubriku što slušam znala sam nabrojati apsolutno sve one čije sam CD-e ilegalno spržila i vrtila dok se nisu izlizali.
Godine 2002. imala sam devet, a već tad se na radiju vrtio hit nekog kreštavca čiji je referen glasio This love has taken its toll on me / She said goodbye too many times before… I bila je to ljubav na prvo slušanje. Pričalo se po medijima da je frontman benda dosta zgodan, no tad mi to baš ništa nije značilo.
Vjerujem da mi je najduža veza upravo ljubav prema Maroon-u koja broji sedamnaest ove godine, a jednako je toliko vremena i trebalo da se dočepam njihovog koncerta. Sedamnaest godina bilo je potrebno da ostvarim jedan od ciljeva. Je li to dugo vremena ili se vrijeme ne broji kad jednom dođemo do cilja!? Potvrdila sam si da za sve postoji svoje vrijeme.
U prošlosti se nisam dovoljno fokusirala na ono što želim pa bi njihovi koncerti samo prošli, a ja bila praznih džepova i rasutog uma. S druge strane, to je kalifornijski bend koji u Europu dolazi svake prijestupne i nemaju baš mnogo koncerata, pa je i to jedna vrsta kola sreće i tajminga.
Dok sam pakirala kofer do mozga mi nije dopiralo da ću se uživo uvjeriti krešti li Adam doista kao na snimljenim pjesmama i je li i dalje DILF!? Od euforije nije bilo ni početnog slova. Njihove pjesme nisam slušala barem mjesec dana, osim ako se na Otvorenom radiju nije zalomila pokoja Girls Like You.
Srijeda, dan koncerta, a meni pozlio. Onako za poprilično ozbiljno kad te opizdi intolerancija na laktozu od prevelike količine ledene kave u kombinaciji s +30 temperaturom i šetnjom po Pragu u podne. U jednom trenutku je iz kutije na šetnici ispuzala zmija, a ja nisam znala haluciniram li ili je čovjek doista donio zmiju na špicu. Nisam halucinirala.
Na mahove lovili su me grčevi u želudcu, a nisam znala hoću li se onesvijestit ili povraćat. Onda sam počela razmišljati je li me konačno udarila ta euforija!? Ako i je, bogami je pogodila tajming jer sam mislila da umirem. Kad sam napokon stigla do stana, legla sam na krevet i spavala tri sata da pokušam doći k sebi. U takvim, životno važnim trenucima, uvijek pomislim Pa jel me uvijek nešto mora sjebat?
Ustala sam iz mrtvih oko šest i krenuli smo prema dvorani. Sad me udarila glad. Ovo nije moj prvi veliki koncert niti glazbenici koje želim vidjeti u živo duže od deset godina, no baš svaki koncert globalnih zvijezda me natjera da se zapitam zašto uopće pohodim koncerte…
Odgovori koji se nameću zdravim razumom je atmosfera i dobra glazba, no moj um je malo kompliciraniji od toga, moj um se želi uvjeriti da ono što sam tijekom vremena stvorila u glavi slušajući Maroon 5 realno, opipljivo i moguće; da ljudi koje gledamo u medijima, na crvenim tepisima postoje; da je sve u životu moguće ostvariti; da ako znamo gdje i zašto idemo put je potpuno ispravan.
View this post on Instagram
Ušavši u dvoranu koja prima oko osamnaest tisuća ljudi, napunjena skoro do zadnjeg mjesta mozak je polako počeo registrirati gdje je.
I dok bih prije desetak godina hiperventilirala pri samoj pomisli da je Adam Levine u istoj prostoriji kao ja, danas mi je to normalna pojava. Kreiravši život kakav sam htjela iz dana u dan, ne bi me čudilo da se prekosutra nađem u istoj prostoriji s Kim Kardashian. Život je zapravo vrlo jednostavan i funkcionira po principu – što tražiš, to i dobiješ.
Ugasila su se svjetla, krenula je produkcija, počeo je koncert, a u mojoj glavi mir. Djevojka ispred mene razbacala se i imala onaj time of her life momenat. Moj je izostao jer sam odrasla naučivši se da ovo nije once in a lifetime, već one of the many. Suosjećala sam se s nepoznatom djevojkom po identitetu, poznatoj po osjećaju.
Srećom po koncertu i dojmu, Adam nije bio sasran kao na Super Bowlu ove godine, produkcija je bila savršena, a po gradu niti jednog plakata najave koncerta koji je bio rasprodan. To dovoljno govori da su ciljana skupina pravi fanovi koji bend prate godinama, a ovo im je bio prvi koncert u Pragu, odnosno Češkoj – ikad!
Ovo je jedini koncert na kojem sam znala apsolutno sve pjesme, a to mi se ne događa ni na koncertima Gibonnija i Massima na kojima sam bila barem po pet puta.
Koncert u Maroona u Parizu bio je 11.6, točno na moj rođendan, ali sam se u startu pomirila da ne tražim previše ili da zacrtam jedino sebi objašnjive ciljeve koji će nadmašiti dva sata Adama i ekipe uživo u Pragu.
Maroon 5 je stvorio moj mikro svijet u kojem živim u Kaliforniji vozeći se u Mustangu po sparini, mikro svijet u kojem ne postoji nemoguće, mikro svijet gdje pišem chick-lit romane, mikro svijet u kojemu je muškarac na suvozačkom sjedalu zgodniji od Adama…
Mikro svijet u kojem se – ne bojim svega što se može dogoditi. Mikro svijet koji će jednog dana prerasti u makro.
Odgovor na pitanje – trebate li ikad otići na koncert Maroona se nametnuo sam od sebe, no istovremeno se postavilo važnije pitanje – trebate li uvijek, i isključivo uvijek slušati sebe!?
I taj je potvrdan.
U posljednjem intervjuu za Jolie Anita me pitala gdje se vidim za deset godina, pa da ponovimo – Andreu za deset godina vidim s nekoliko izdanih knjiga, pokojim napisanim scenarijem, dva – tri Jack Russell terijera, u puno boljoj fizičkoj formi nego danas uz partnera koji podržava moje fiks ideje, a obiteljski prijatelj nam je Adam Levine.
Sve što mogu zaključiti je – let the games begin!
