Čitajte kolumnu Tipkovnicom razlivene misli naše kolumnistice Andree Tintor koju pratite i na blogu Razlivena Tinta, kao i na Facebooku i Instagramu.
Sjedili smo u njegovoj kuhinji kad mi je Dule rekao da ne mogu ići na izlet u Rim, nemamo novca. Bilo je to negdje u prvom, drugom srednje, mama je bila nezaposlena. Cifra cijene izleta ako usporednim s mojim današnjim prihodima je i dalje suluda, iako određeni iznos potrošim dok trepnem.
Nisam pretjerano žalila jer nisu išli svi, „da idu svi, išla bi i ti“, rekao mi je. Krajem osnovne škole kad se išlo na završnu ekskurziju po Dalmaciji cijeli razred dao je oko stotinjak kuna za jednog dečka o čijoj sudbini radije ne bih jer njegova životna priča već tad je nadmašila mnoge reportaže Provjerenog. Ipak, nismo mogli dopustiti da on bude jedini koji ne ide jer ne može, nismo mogli dopustiti da se ne osjeća dijelom zajednice jer nije kriv za sve što je proživio.
Već tad sam shvatila koliko smo svi zapravo jednaki, no startne pozicije su nam itekako različite.
Često kad dođem u Poreč, Dule i ja i dalje sjedimo u njegovoj maloj kuhinji i kontempliramo o životnim temama. Bez lažne skromnosti ili preuveličavanja, s našim financijskim izazovima moje fakultetsko obrazovanje bilo je poprilično stresno iako smo se podijelili na zadatke da jedan (većinski) financira, drugi šuti, uči i pokuša ne zajebat.
Odgojena sam tako da razmišljam kako neuspjeh ne postoji, ali postoji zavaravanje sebe da mi nešto ide ako ne ide, zavaravanje drugog da se i nakon četiri godine fakulteta tražim… To je bilo nedopustivo jer je bilo tretirano pod „mlaćenje prazne slame“. Naučena sam da uzmem ono što imam i napravim najbolje u tom trenutku.
Kad smo se doticali životnih tema i mojih, ponekad nerealnih prohtjeva, najčešća rečenica koju bila čula bila je: „Dijete, nisi rođena kao kći Romana Abramoviča, stoga se i ponašaj u skladu s tim.“
Ovaj tjedan medijske stupce punila je djevojka klana bogate obitelji kao najmlađa milijarderka u svijetu. Da me čudi njezin, po modernim mjerilima, uspjeh – ne baš, ono što me više začudilo je bijes ljudi na činjenicu da bogati često postaju bogatiji, siromašni često siromašniji. Postoji iznimke, no ovaj primjer je jedan od onih a tale old as time.
Uhvatilo se seciranja njezinog puta od njenog izgleda, do prebrojavanja krvnih zrnaca čija je zaboravljajući da smo svi mi nečija djeca i da je djevojka napravila najbolje od onog što ima.
Da je jednaka priča izašla u medijima prije samo pet godina, tadašnja verzija mene vrlo vjerojatno bi se priklonila onoj grupici ljudi koji kolutaju očima jer im je fokus usmjeren u drugog umjesto u sebe. S vremenom i radom na sebi nadišla sam te pomalo primitivne usporedbe s drugima čiji svjetovi su trenutno svjetlosnim godinama daleko od mog trenutnog načina života. Kroz život se nastojim voditi rečenicom da bez obzira što se nečiji put razlikuje od mog, zaslužuje poštovanje, pa tako i citat iz jednog filma glasi: “To be successful in an area, you have to respect the people who are successful in that area, or you are disrespecting the very thing that you want to become.”
Ono što me itekako potaknulo na razmišljanje je na što mogu utjecati, ako ne mogu utjecati na obiteljsko stablo i kako promijeniti ono što mogu, a to je potencijalno lokacija na kojoj živim i još jače treniranje vlastitog uma.
Nisam vezana ni uz rodni grad pa se često pitam što me veže uz Zagreb ili Hrvatsku općenito. Nekad osjetim da se nisam iskoprcala od povezanosti s bliskim ljudima jer mislim da su udaljeni samo par sati vožnje autom, dok je činjenica da je posve jednako jesam li u Šangaju ili u Zagrebu jer ionako u Poreču nisam.
Razmišljanje me natjeralo da se zapitam u kojem mjeru idem, ako ne idem u smjeru Irske!?
Moja mjerila uspjeha jesu nerealna po nekim kriterijima i rečeno mi je nebrojeno puta da nikad neću biti u potpunosti zadovoljna s onim što radim. To sam prihvatila odavno, no ono što me zaokupilo je čista matematika.
Matematika kaže da je najprodavanija knjiga u Hrvatskoj, proteklih godina barem, prodana u samo par tisuća primjeraka u tekućoj godini. Govorim o hrvatskom autoru. Par tisuća primjeraka su četiri zgrade zagrebačkog kvarta.
Nadalje, najbogatiji čovjek u Hrvatskoj koji je svoje bogatstvo stekao kroz različite političke malverzacije, jer očito nije bilo drugog načina na ovim prostorima, težio je tek tri milijarde kuna. Meni, koja nisam imala novca da odem na izlet u Rim, su ove brojke smiješne.
Pustit ću sa strane poduzetnika-kriminalca, ali par tisuća prodanih primjeraka knjige… Doduše, bolje i to nego ova moja koja skuplja prašinu neizdana… Živeći u Hrvatskoj do sad sam naučila da je ovo jedan jako jako čudan mentalitet te pri tome ne mislim da se uspjeh ne oprašta. Lako za oproste, već se ne potiče nikakvo globalno razmišljanje.
U inozemstvu, Americi pogotovo, svaka druga osoba izda knjigu sa svojom pričom jer smatra da je dovoljno vrijedna, a u Hrvatskoj ljudi su se prepustili nekoj trećoj strani, Vladi, bogu ili nekim višim silama da ih vodi kroz život usađujući im malo po malo ideju da nisu dovoljno dobri za uspjeh, da ova zemlja grca u govnima te da tko god vidi pozitivnu crtu svakog dana je sigurno luđak ili na nekim žešćim tabletama.
Nemam nekog doticaja s automobilskom industrijom, ali Rimac je doista super primjer, i ne isključivo po tome jer zapošljava hrvatske ljude na hrvatskom prostoru već jer je jedna od pet osoba koju boli ona stvar za zadivljenje hrvatske javnosti. Čovjek u 21. stoljeću interneta i globalizacije razmišlja i djeluje onako kako i treba – globalno. Ne vucara se po medijima, ne naslikava za razno razne intervjue i ne laprda bez pokrića kako bi nahranio vlastiti ego.
Hrvatska je prepuna kompleksaša koji žele zadiviti selo kako bi izliječili neke vlastite frustracije iz djetinjstva ili prošlosti jer su ih omalovažavali u razredu ili na poslu, pa me ne čudi da rijetko kome padne napamet izdati knjigu za globalno tržište jer se jednostavnije usmjeriti na čemer, jad i patetiku ovih prostora. To me ljuti više od neke male bogatašice koja ionako ne zna za drugačiji način razmišljanja od onog da unovči vlastito disanje.
Pošteno smo zakoračili u 2019., a još uvijek vidim da ni pojedinačno ni kolektivno nismo razjasnili neke stvari sami sa sobom, prvenstveno je to da prvo počistimo ispred svojih vrata, a tek onda krenemo bacati kamenje na medijske članke koji su tu da skupljaju klikove.
Nekoliko pojedinaca se osvrnulo na to da ne želimo čitati priče bogate dječice koji su odrasli sa zlatnom žicom u ustima te da ne znaju što je pravi život. No, doista – što je pravi život!? Smatram da je njen jednako ispravan poput mojeg i tvojeg, jedino su nam startne pozicije malo zakazale, ali kroz život to imamo vremena popraviti i ostvariti ono što je nama, a ne medjima i popratnoj publici, uspjeh.
Umjesto bacanja hejterskih komentara po takvim člancima preporučujem nečitanje istih. Možda, ali možda tad urednici medija shvate da takve priče više nisu klikabilne pa će u fokus staviti priče stvarnijih ljudi te će doći svačijih pet minuta promocije…
Možda bi više mogli pokazati vlastitim primjerom što je to za nas rad, trud, uspjeh i žrtva umjesto liječenja vlastitih frustracija nad tim tko su čiji roditelji jer takvim reakcijama pokazujemo da ipak ni sami ne znamo odakle smo došli, a bogami ni kamo idemo…
