Satima sam u slobodno vrijeme iz hobija kombinirala stvari iz pukog gušta i ljubavi, gledala online Saabove revije iste sekunde čim bi izišle, spremala kombinacije s interneta u datoteke i voljela to onako kako netko voli nogomet, netko medicinu, netko vodoinstalaterstvo, netko rad s drvetom. Obožavala sam svaki detalj. Sad će netko reći da je to zato što sam imala vremena napretek, ali nisam ni približno, jer sam u to vrijeme išla paralelno dvije osnove škole – običnu i glazbenu, a glazbenu po dvije godine u jednoj, što zapravo dođe kao da sam išla istovremeno tri osnovne škole. Vremena nije bilo napretek, samo sam imala sreće što sam uvijek i bez iznimke znala pronaći ga za ono što sam voljela.
I točno znam kada krene naopako…
Kada prvi puta zaniječeš način na koji lakiraš nokte, kada ti prvi puta netko kaže da se presvučeš i ti ga poslušaš mada si jako htio ići u onom prvom, kada prvi puta nekome izneseš ideju i on ti kaže da od toga nema kruha i ti ga poslušaš, kada povjeruješ nekome da ništa od detalja oko nekog manje ili više važnog događaja nije bitno, jer sve će to ionako proći. A kako Meša to davno i neponovljivo u Tvrđavi reče: “Sve će proći. Ali, kakva je to utjeha? Proći će i radost, proći će i ljubav, proći će i život. Zar je nada u tome da sve prođe?”
A nada je u tome kad sve prođe, da ostane način na koji češljaš kosu, način na koji hodaš, način na koji nosiš nešto umjesto da to nešto nosi tebe, način na koji reagiraš kada stvari idu mimo plana, način na koji promatraš svijet. Stvari koje svima dođu kao otisak prsta, kao JMBG i OIB, jedinstven i unikatan.
Prije možda godinu dana svjedočila sam u svom selu situaciji kad se jedna cura prešetala u haljinici od tila, a dvije u njezinoj blizini se pogledale i počele joj se smijati jer eto, postoji odbor koji mora odobriti tvoju kombinaciju. Kakva tuga, čemer i jad. I ja sam nekad bila ta cura u tilu i skoro svi smo barem jednom bili ta cura u tilu, metaforički ili doslovno. Pa nekako pomisliš da iz svega toga odrasli čovjek nauči koliko je glupo sve drugo osim poštivati tuđe otiske prstiju, tuđi hod, tuđe načine, tuđe krpice, tuđe misli. Jer kad čovjek izgubi svoje detalje i sitnice zbog drugih, zbog tebe ili mene, malo toga mu ostane dalje za život. Jer čovjek ništa i nikoga ne treba onoliko koliko prvenstveno treba – sebe. Sa svim svojim detaljima i sitnicama, ma koliko nekome možda smiješne bile.
Srijedom čitajte kolumnu Katarine Marjanović, autorice bloga, kolumnistice, kreativke i vječne zaljubljenice u lijepe riječi, pozitivne ljude, tipkovnice, kamere, fotoaparate, pisanje, ženske stvarčice i ostale jednoroge. Osim ovdje, pratite je na Facebooku , blogu i Instagramu.
