Čitajte kolumnu Tipkovnicom razlivene misli naše kolumnistice Andree Tintor koju pratite i na blogu Razlivena Tinta, kao i na Facebooku i Instagramu.
Blagdani su pred vratima… Zapravo, ako se bolje osvrnem oko sebe predblagdansko raspoloženje počelo je toliko ranije da uopće nemam osjećaj da je prošli Božić završio. I svi su u tom nekom raspoloženju pisanja kolumni na temu blagdana, konzumerizma, kako se izgubio duh pravih blagdana, o adventskom ludilu i previsokim cijenama lošeg kuhanog vina, o poklonima i zahtjevima djece koja svake godine imaju novu fiks ideju…
No, što pokloniti samoj sebi!? Kako u ovom ludilu ne zaboraviti na vlastitu sreću i zadovoljstvo?
Velika većina žena jednostavno se pogubi u ovom ludilu koje zahtjeva da redovito i odgovorno obavlja poslovne zadatke, da se brine za djecu i kućanstvo, da slučajno ne zaboravi ‘bračne dužnosti’, pa još joj pametnjakovići iz ljudskih resursa uvale obavezu igranja ‘tajnog prijatelja’ na poslu jer tako će se sigurno poboljšati sjebani međuljudski odnosi u firmi, da na kraju dana nema vremena razmišljati o sebi. I ovo što sam nabrojala, malo sam nabrojala…
Postoji taj kolektivni pritisak da svaki prosinac mora biti sve bolji, ljepši, s boljim poklonima, s većim osmjesima na Instagramu, dok nekolicina iznutra trune jer ne zna kako poloviti konce vlastitog života uz nametnuto ludilo.
Prije sat vremena skuhala sam čaj, jer sam se prekasno sjetila da u frižideru ima alkohola, i stiže mi sarkastična poruka/komentar da je još veća tragedija jer subotom navečer nisam na Adventu, i nisam ispoštovala ažuriranje profila božićnim fotkama. Prva reakcija bila je ‘Što ću tamo?’ jer mi je u posljednjih mjesec dana postao napor biti okružena masom ljudima. Ma, ljudima općenito. Zato sam stala na loptu i krenula razmišljati o novogodišnjim željama i poklonima samoj sebi, što si žene poklanjaju da bi se osjećale dobro!?
Na poslu imam tu privilegiju, ili breme, da između ostalog zivkam poznate i manje poznate ličnosti kako bi ih pitala kako provode praznike, je li njihova jelka ukrašenija od moje, jedu li bolje, s kim se zabavljaju i čega se odriču… Prema dosadašnjim anketama, sto posto žena – glumica, pjevačica i voditeljica koje su ujedno i majke, rekle su da nemaju želja, neka sve ostane kako je, neka su svi živi i zdravi… Kroz glavu mi je prošlo da nijedna nije prvo pomislila na sebe, što je očiti ‘ženski’, požrtvovni sindrom bez obzira na posao ili dob – svi drugi na prvo mjesto, ja kad dođem na red.
Pitam se, koliko je sebično staviti sebe na prvo mjesto i priznati da i ti, kao žena majka kraljica, imaš pravo na dobar osjećaj u vlastitoj koži bez da osjećaš da te svi oko tebe vuku na sve strane!?
Upravo iz tog razloga smatram da ako bi si svaka žena, koja je na sekundu posumnjala u sebe, ove blagdane mogla pokloniti – samopoštovanje i samopouzdanje. Jer sam se ovih 343 dana upoznala i družila sa ženama koje u nijansama muku muče s tim da li da pokažu svoj puni potencijal ili da ipak nastave sigurnim putem kojim predugo koračaju.
S jedne strane tu je strah od kretanja u nepoznato vlastite osobnosti, s druge strane tu je okruženje koje direktno ili indirektno sabotira svaki pokušaj isticanja.
Prekjučer na Instagramu Nana Nadarević objavila je rezultate njene online ankete pod nazivom ‘Gdje vi plačete na poslu?’, koji su poražavajući. Većina je navela kako se bar jednom od muke rasplakala pred kolegama i šefom, a nekolicina ode prošetati da razbistri mozak… Poučena primjerom muških kolega i prijatelja, oni ne šute i ne trpe. Prvi dan na posao dođu s misijom da izvide situaciju, drugi dan planiraju da ako ne krene kako su si zacrtali – traže novi posao. Mi žene, dok nas okolina gazi, tražimo izgovore zašto si dopuštamo sabotažu – imamo djecu, dugove, podstanarke smo, nemamo partnera ili roditelje da nam pomognu, čekamo da dođu bolji dani ili ono najgore, volimo taj posao, ali ne volimo ljude pa kalkuliramo. Muškarci su pragmatični pa je možda vrijeme da nešto i naučimo od suprotnog spola.
Ima nečega i u neravnopravnosti spolova, ali ima nešto i u nedonošenju odluka za vlastiti boljitak. Ako me 2018. općenito nečemu naučila, onda je to činjenica da mi je napokon jasno zašto je HDZ toliko uporan u svom ‘Idemo dalje’ sloganu. Za veliku upornost potreba je i velika ludost, da si uvjeren u sebe da ćeš uspjeti bez obzira na sve.
Možda bi ovih blagdana doista trebalo odustati od fokusa na druge i usmjeriti ga na sebe jer prvog siječnja ništa značajno neće se promijeniti ako ne odlučimo biti bolje – prvo zbog sebe, onda ljudi koji ovise o nama ili nas okružuju.
Nanino ispitivanje javnosti o neispunjavanju vlastitog potencijala navelo me da zaključim da ako su vas ikad, s podsmijehom na poslu ili izvan njega, pitali mislite li da ste bolji od drugih – to je zato što vjerojatno i jeste, bar u tom trenutnom okruženju u kojem se nalazite.
Zato si ove blagdane poklonite samopouzdanje uz dodatak samopoštovanja.
Najgore što se može dogoditi je shvaćanje da ste predugo vremena i truda ulagali u nešto što nije vlastiti boljitak.
