Život pod parolom “Sve u zadnji tren”

Čitajte kolumnu Tipkovnicom razlivene misli naše kolumnistice Andree Tintor koju pratite i na blogu Razlivena Tinta, kao i na Facebooku i Instagramu.

Na znak bit će točno 6:34 minute, nedjelja ujutro.

Jesam li mogla napisati ovu kolumnu prije – jesam, zašto onda nisam – jer često živim život pod parolom Sve u zadnji tren. Pokušavam se odviknuti od toga. Teško je.

Realnije gledano mogla bih nabrojati okolnosti koje su me dovele do toga da sad, rano ujutro tipkam ove riječi, a to su organizacija promocije odnosno dolazak roditelja u Zagreb, nekoliko sastanaka, serija koja se ”mora” pogledati, sređivanje bloga, generalno čišćenje stana i još milijun sitnica koje su (ne)bitne.

No, ako pogledam širu sliku i osvrnem se na život do danas, nema toga što nisam radila u zadnji tren od pisanja domaćih zadaća, učenja za ispit, ispravljanja jedinica u srednjoj, pakiranja za izlete, redovnog školskog kašnjenja od desetak minuta, upisa na faks, polaganja zadnjeg ispita na faksu na zadnjem roku zadnjih rokova…

Jedini način kako si to opravdavam je da sam ovisnica o adrenalinu i da se nešto mora događati.

Drugi je da sam lijena kvalitetno se organizirati jer ne podnosim rutinu i u većini slučajeva se dosta toga otegne do te mjere da spletom okolnosti završi u zadnji tren. I nije mi žao.

Moderni način života propagira da osoba svakodnevno mora biti organizirana, produktivna i motivirana. Poželjno je jedno od navedenog, idealno je ako je sve. Čitajući razne članke, istraživanja i knjige na temu fragmenata suvremenog načina života nisam došla do zaključka da je sve to bullshit, ima jako korisnih i pragmatičnih savjeta, a jedino što mi se osobno ne sviđa da svi moramo raditi jednake stvari da bi uspjeli.

Uspjeli – u čemu? Uspjeli – kako?

Nije ni čudo da se tako brzo uhvatila rečenica Vježbaj, pizda ti materina jer ono što bih sad trebala po nekim izmišljenim normama je trčati po savskom nasipu, zatim doma, doručak, dovršavanje kolumne, izvest psa do Jaruna pa je to još malo rekreacije, ručak, knjiga jer čitati se mora, pa barem tri sata raditi jer nema veze što je nedjelja, predah, meditacija/joga i eventualno film te ponovno knjiga pred spavanje. Produktivna organizacija. Rečenica se tako lako uhvatila jer je čovjek uz simpatičnu psovku izrazio kako bi se trebalo živjeti 2019. bez filozofije.

Što sam više čitala određenu literaturu na temu produktivnosti, to sam se sve više osjećala ugroženom i kao da ne radim ono što bih trebala, da uvijek mogu više i bolje… Onda sam shvatila, umnim popisom da sve obaveze koje si zacrtam i napravim, da sam devedeset posto ciljeva i ostvarila, da iako sam mogla pronaći deset izgovora zašto danas kolumna nije izašla, odlučila sam se probuditi ranije i sažeti svoje misli u nešto smisleno.

U kreativnom kaosu života odlučila sam čitati samo one savjete i preporuke koji se podudaraju s onim što želim raditi. Ako baš želim patiti, primjerice vježbanjem jer ga ne volim, oslanjam se na istreniranu disciplinu. Tad me ne zanimaju pozitivni učinci jer sam si toliko isprala mozak da za mene ne postoje druge opcije osim primiti se posla.

Do razmišljanja o pitanju što je to što bi pojedinac trebao napraviti da uspije u onom što želi došla sam kad sam posegnula za knjigom vojnika, člana specijalne postrojbe američke ratne mornarice, Davida Gogginsa Can’t hurt me u kojoj piše o vlastitom životu i pobjedi nad vlastitim umom. Ta knjiga definitivno nije my cup of tea jer niti je chick-lit niti me zanima išta o vojsci, ali sam ju baš zato krenula čitati – da vidim hoću li u onom što mi je nepoznato, ponekad nezanimljivo pronaći jednu korisnu životnu lekciju.

Prema demografskim i sociološkim istraživanjima te prema svim aspektima njegova djetinjstva, čovjek je do danas trebao biti ili narkoman, psihički bolesnik ili mrtav. Djetinjstvo i odrastanje mu nisu nudili nikakvu perspektivu, sve dok nije prelomio sam sa sobom i ubio se. Na najispravniji način – ubio je svoju prošlost.

Tek kad se dotaknemo sličnih biografija, priča iz života ljudi koji su prošli traume, probleme i izazove shvatimo da nam zapravo ništa ne nedostaje osim umne discipline da ne vjerujemo svemu što pročitamo, svemu što čujemo i da sve dolazi u svoje vrijeme, makar ono bilo 5 do 12.

Sva sreća da od Duleta nisam naslijedila perfekcionizam do razine da papirnatim ubrusom brišem kapljice na sudoperu poslije opranog suđa jer sam svjesna da bih još intenzivnije preispitivala zašto odgađam do posljednjeg trena…

Onda se jednog dana nesvjesno upalila žaruljica kad je crkao blender. Ne mogu živjeti bez njega, bez smoothieja, mljevenih lješnjaka, na brzinu smiksane smjese za palačinke… Gledala sam u blender u nevjerici i odlučila da sutra kupujem novi. Nema čekanja.

Bila je to žaruljica o stvarima koje su nam doista bitne.

Nije bitno studiraš li pet ili šest godina ako ganjaš cilj, život se dogodi, ispiti se ne polože. Nije bitno kasniš li pet, deset ili petnaest minuta ako se to dogodi jednom u mjesec dana. Nije bitno što apsolutno nemaš pojma kako ćeš nešto ostvariti jer je negdje daleko, nevidljivo… Nije bitno je li zagorio ručak jer postoji dostava…

Bitno je biti ustrajan. Odrediti prioritete. Probuditi se u 6. Pisati. Čak i kad nas uhvati lijenost.

Primjerice, danas.

LifestyleKolumneŽivot pod parolom "Sve u zadnji tren"

Evergreen Sushi ovog ljeta predstavlja nova jela

Evergreen Sushi Experience, sinonim za vrhunsku azijsku kuhinju u Zagrebu i omiljeno odredište za sve ljubitelje sushija, uskoro slavi gotovo deset godina uspješnog poslovanja....

Facebook

99,687FanovaLajkaj